Mladunci

tražili smo izvor u gaju
trčali blatnjavim brazdama
nanizali smo skakavce na travke
u džepovima meškoljenje žaba

lavež
dozivanje pasa
zuj kornjaša
znoj
ljeto je mlado
s lešine vrane dobra su pera

žeđ
u ustima kiselica
pucaju jagode pod tabanima
trčimo
u šumi
vrišti motorna pila
glupi fazani panično štekću
mlade smo lisice
trčimo
u jari

u trenutku

bila su tamo

sva

noćna mora

svi

duboki olujni noćni oceani

ali

moji autobusi bili su plavi

njima sam te pratio kući svake večeri

silazio na posljednjoj stanici i hodao kroz zapuhe i maglu 

do tvoga ulaza

u noći su svjetlucali portali

i svaki je vodio do istoga mjesta

u drugom trenutku

možda

svaka je stanica posljednja

kroz prozor se ulijeva more

miris prženja ribe

javna rasvjeta pod određenim kutem izgleda

poput ferala ribarskih barki

koji love na površini neba

dirižable harpunima

ruke su mudre su ruke

nokat srednjeg prsta u prvi zglob palca


oči k nebu
zaštiti rukom
da ne bude suza

mudre su ruke
ruke su mudre
oči te lažu

mi smo klesali kamen
bijele blokove
stijene
mi smo klesali ljude
bijele bokove
 grudi

veliki
gordi
nismo se više vidjeli u blatu
od svog neba
u očima
postali smo
ptice

kljunovima
pjesme su pjevane
nad nama gorjelo je sunce

kada je nestalo kamena
zadnje zlato dali smo za slamu
gnijezda

Grob

stari ljudi ispleli su mreže
i omče
kuckali su koru jaja
stavljali da stoje
dali su imena travama i boji neba predvečer
zvuku vode i udarcima u lice
kljaste su izlagali nebu
slijepe vodili u lov
kao mamce
kada je došlo vrijeme da odu
nisu kretali dok im djeca nisu isplela košaru od pruća
skinula ih do gola
i s košarom na plećima
punom stijena s ucrtanim runama
koje su pričale priču njihovog života
otjerala iz nastambi
od šiblja i blata
da si sami iskopaju grob
i hrpom kamenja označe
mjesto
na kojem će bogato rađati kruška

A desert?

danas sam toliko usamljen
da mi rukohvat stolice pruža utjehu
a svaki udar vjetra o prozor mi je tapšanje po plećima
na keramičkom podu nailazim na odobravanje
fuga
prazna vrećica puna je okolnog prostora
zasićenog mojim mrtvim tkivom
sam postajem atmosfera
recikliram zrak
pozdravljam iznova svaku molekulu
pa kako ste
kako je vani
kako je unutra
kako je vani
kako je unutra
usamljen sam kanibal koji povraća

Bukefal

ako klonem duhom i počnem zaboravljati bitno
ustrijeli me kao starog šepavog konja
jer moje oči bit će tek ogledala
srebro i staklo
a smijeh tek oporo rzanje
previše je u životu odraza
vraćanja slike
a premalo filtera koji ju tumače
razlažu i uzimaju za svoje
ako klonem duhom
više nećeš biti moja
i zgazit ćeš čovjeka koji pretrčava cestu
baš na onom mjestu gdje sam te upozoravao
da paziš

Primati

tko smo zaista
bez htijenja
bez sebe iz očiju drugih
kada raširimo ruke
da se ne dotičemo
ni vrhovima prstiju
kada ne osjećamo toplinu
tuđeg prisustva
bez sluha
bez vida
samo pravilan rad mišića
u prsima
kada nestane gravitacije
kada izgubimo dah
i zgulimo opnu kože

možda pomislimo

"toliko smo veliki
da po nama padaju zvijezde"