Inanna

na prvoj postaji sam dotakla zid
izbrisala crte s jagodica
lijeve ruke
nadlanicom obrisala usne
jer koliko ima smisla
moliti za sebe
tko me čuje
sada

na drugoj postaji sam glasom
obigrala oko očnjaka spilje
jeka me zavitlala
oko bezumlja
krilatih stvorenja
kojima je nebo dno
i strah me grlio
ukrao mi dah

kada sam zastala treći put
u dubini vidjela sam migoljenje
mrtvih stvari
odbljesak vlažnog crnila
i sva zaklinjanja
krikovi i vriska
zaglušno su oteli
mudru vještinu

do sljedeće
odvagujem korak
brine me nadolazeći mrak
jer kako ću prepoznati ono
što tražim
kada
oduzmu mi oči

mogla bih grliti kamen