Vremena

skrivamo se u katakombama
trčimo uz dine
ostavljamo poruke napisane na papiru
u glinenim ćupovima
iznad nas
zvecka srebro
pristiglih na gozbu
pokušavamo
pokušavamo
ali svaki rukavac
svaki odvojak
račvanje
završava na istom mjestu
osim onoga
u koji ne možemo
jer je
bez nas

svako električno pražnjenje
pjesma je za uši
otvaramo
zatvaramo
siktanje atmosfere
poput kobre u košari
prazni nam grudi
netko nas snima
nadzorne kamere bruje
mračnim tunelima
trk
samo slike ljudi s crvenim očima
i kanarinac u krletci
koji plitko diše

novi kop
zemlja poput permafrosta
ujeda
trga nam nokte
pušta nam krv
sada
ostajemo
odustajemo
jer potrošeni
čime ćemo
grebati mramor

bojama slikamo zidove
na tijela kalemimo
glave zvjeradi
možda nas
tko prepozna
onomatopejom
ili
opsegom zemlje
u kamenom brdu
s kojeg se vidi
u horizont
zagledan lav

Paun

jašem pijescima Rajasthana
krda divljih magaraca trče u fantazmagoričnoj jari
nadglasuju
meki topot ratnih deva
praporce i zurle
odbljesak sunca na srebru
napeta koža
šareno perje
oštre kosti
i čegrtanje kotača
kola u oblaku prašine
čujem jato sulica
kako slijeće

stojim na obali pritoke Inda
bivoli preživaju
odmahuju repovima
do prsa u vodi
koju konji ne žele piti
psovke i uvrede
s druge strane rijeke
jato crnoperih strelica
uzlijeće
osvrćem se i tražim najveće oči
gdje li će se gnijezditi?

ležim pod šatorom
napolju blato kezi zube mrazu
s obronaka čuje se grmljavina
obrušenog snijega
iz doline
šteketanje sitnozubih
ujedaju tiho
bodu i ruju
zbog njih nitko nema srca

sjedim pod stablom
čiju koru melju i dodaju u hranu
miris nadjačava
smrad leševa
u polju
druge strane nema
samo krikovi paunova
u dimu
a onda muk

stojim pod tušem
kroz paru promatram odraz u ogledalu
podižem lijevu ruku
i desnom opipavam mjesta
ostalih koje nemam
više
samo ožiljke
na svojoj plavoj koži

Galop

ruka
ako skupiš prste tako da se dodiruju jagodicama
vidjet ćeš začetak kopita

ustani
klečanjem sprječavaš micanje patele u vis
kriviš zadnje gležnjeve
a trebat će ti za trk

ne nosi omče oko vrata
ne krati kosu
ne pij flaširanu vodu
od tebe nikad konja

Sada imam druge oči

ova površina dno je nečijeg neba
i ovi krateri o koje se spotičeš
nečiji su porazi
ili odrazi
otisci koji dolaze
naglo nestaju
u čudu ostavljaju gmizavce
kolutićavce
rovke

ne brinu tijela u raspadanju
ne brinu zvjezdoznanci
od čuda koje ostavlja otiske po dnu
veće je čudo koje razbija oblake
i brazda površine voda
topi glečere
i orbite su kolateralne posljedice
te veličine
taj  naizgledni larpurlartizam
nije čudo
samo pravilno odigrana bušena karta

ipak
izašlima iz mora
njima
oči su im zvijezde
dok streme
beskrilnim letačima
krilatim hodačima
kroz vodu
kroz zrak
zemlja je konačno dno

diše li se iznad oblaka?
ikako?

Mitoza

refluks
tsunami
vatra sipi s visina
još sraslim noktima
ostavi poruke u stijenci maternice
za one koji dolaze
tek uputstva za disanje
plivanje
san
pokušaj sklopiti oči
još tren
strepi
najstrašnije su sjenke pred svitanje
dijete