Thor Heyerdahl

ispleo sam brod
poput pauka mrežu
od trske i pruća
kao podsjetnik na vrijeme
kad su velike vode gutale svijet
od kože s leđa razapeo jedra
da mi kao krila žedna vjetra
povuku djelo na pučinu
nisam zazivao boga
nisam klao i krvlju prskao grede
katarke i mast
ponesen zujem u ušima
nisam slušao kuknjavu s obale
molitve s mola
nemam zašto mijenjati svijet
tek poraditi na zaboravu
bombardirati korteks
hrama u čovjeku
amon amen
atum atom
i Šiva
u gljivi na obzoru...

Blagoslov

bradati stranci silaze u naše selo kada zapadnu snjegovi
toplo odjeveni
nose brojanice oko vratova
i bacaju šušketav metal posvuda
klanjaju se drvosječi
pozdravljaju babe
na izvoru s kojega pijemo
peru noge

grleno se smiju
i na lošem jeziku pitaju za smjer
lamačući rukama
tapšući kovača po ramenu
dozivaju se kroz mećavu
upadaju nam u kuće
djecu nudeći slatkim


nakon nekog vremena
kada nam se popnu na glavu
vodimo ih
najljenijem čovjeku u selu
koji im
pijan i upišan
podrigujući dijeli blagoslove

Bol

gore
u planini
živi čovjek koji liječi dodirom 
ruke
položi dlan na bolno mjesto
promrmlja nešto 
tiho
kao u sebi
i čovjek ustaje spašen
s još godina pred sobom
a smrt je već nosila veo
da mu ga prebaci preko lica

skupljam stvari
krećem na put
gazim bujice
smrznuto blato
zebem

u kamenoj kući na vrhu planine
sjedi čovjek odjeven u narančasto
prebacujem mu šal oko vrata
i kleknem pred njega
odmolim
pružim mu u rukama njih

učitelju
ozdravi ih oboje
ili bar sina
sve teže mi je doticati zemlju

čovjek sa zebnjom uze smotuljak
i u dlan istrese lubanju fetusa 
i donju vilicu
žene

zanijemio
gleda u mene
ne gleda više u dlan

iz smrti ne dižem
samo žive ljude
ozdraviti mogu
moj dar ne lomi led
na tom crnom jezeru

tonem sve dublje
i oči mi gube fokus
odlučujem da ne mogu više

zadnje što čujem njegov je vrisak
dok nožem otvaram grudi 
i nudim mu srce
da ga dotakne dlanom

Santorini

legli smo u nepoznate sobe
ležimo u nepoznatim sobama
moje ime nije moje lice
pretačem se kroz aspekte Šive
blještim
na vratima čeka čovjek koji je lizao ruke
prebrojat ću kosti i baciti višak
sit sam laveža
i kosti su bez srži
neka ode

čovjek koji je lizao oči
i ribama jeo glave
hrani se solju
za dno zjenicama prikovan

prikovan zjenicama za dno
nositelj trena nema ruke
branitelj vješto odbija napade
sijeva poput sablje
donja čeljust onagera
ranjenik puzi na rukama
izdahnut će sebe
i u zraku složiti origami
od dijelova napukle lubanje

iznad mene plivaju djeca
pupkovinom vezana za vulkanski mulj i sjetu doba
na Kreti
u labirintu
zvijer žicom plete
primopredajnik
zlatnim silnicama prekraja Svemir
pušta se i cvili
ushitom slini stazu
grad tone
u crn kamen

Lhasa apso

smjeran sam čovjek
od vjere
majstor kažu
vrijedne ruke imam
bodem i režem
brusim i vrtim
kosti

upuhujem dah
u
od vaših kostiju svirale

u obzidanom vrtu
njima pjevam pticama

u ovom životu
kažu
imam dar stvaranja muzike od mrtvih
rukama i dahom
zasigurno u sljedećem bit ćeš ptica
grlom vraćati
zvonjavu i odjeke molitvenog vergla
om

mrštim se
jer siguran sam
ako u sljedećem životu bit ću ptica
jedina melodija koju će
moje šuplje kosti svirati
bit će
hrskanje pod zubima
malih
čupavih pasa