Bol

gore
u planini
živi čovjek koji liječi dodirom 
ruke
položi dlan na bolno mjesto
promrmlja nešto 
tiho
kao u sebi
i čovjek ustaje spašen
s još godina pred sobom
a smrt je već nosila veo
da mu ga prebaci preko lica

skupljam stvari
krećem na put
gazim bujice
smrznuto blato
zebem

u kamenoj kući na vrhu planine
sjedi čovjek odjeven u narančasto
prebacujem mu šal oko vrata
i kleknem pred njega
odmolim
pružim mu u rukama njih

učitelju
ozdravi ih oboje
ili bar sina
sve teže mi je doticati zemlju

čovjek sa zebnjom uze smotuljak
i u dlan istrese lubanju fetusa 
i donju vilicu
žene

zanijemio
gleda u mene
ne gleda više u dlan

iz smrti ne dižem
samo žive ljude
ozdraviti mogu
moj dar ne lomi led
na tom crnom jezeru

tonem sve dublje
i oči mi gube fokus
odlučujem da ne mogu više

zadnje što čujem njegov je vrisak
dok nožem otvaram grudi 
i nudim mu srce
da ga dotakne dlanom