Hypnos

pitat ću te jednom
ne sada
ne sada

sanjao sam naranče bez kore
kako rastu na stablu pored same kuće
od bijele cigle i travnatog prilaznog puta
svi moji mrtvi susreću žive
za buđenje treba mi san

pitat ću te jednom
ne sada
ne sada

sanjao sam crni dud i blato
puno sitnih grozdova koje nitko ne bere
šljive koje trule u visokoj travi
svi moji kapci sve moje oči
za buđenje treba mi san

pitat ću te jednom
ne sada
ne sada

sanjam prašnjav bijeli put
gdje vijuga kroz gaj tih od pjeva zaspalih drozdova
kukuruzna jara i odbljesak metala u polju
naoštri me riječima od milja
da budem spreman na sraz
kada buđenju dođe kraj

ali
ne sada
ne sada

Astronotus Ocellatus

kada bih plutao kroz svemir
ne daleko
tek negdje iznad atmosfere
vjerojatno bih ustima oponašao ribu
protjerujući nevidljivu vodu kroz imaginarne škrge
a možda bih
coktajući i zviždeći
dozvao jato dupina
da me na zvjezdanoj plimi
odvuče u dublje
kada razmislim
radije bih imao škrge
nego rupu u čelu

Mramor

hitajte sada
zadnja kula će pasti
đavo
u purpuru stoji kukavan
neka jatagani okuse
je li krv mu slatka i mirisava
sasijecite ga
ruke i noge odvojite od trupa
glavu donesite amo
gdje je
gdje je
leti li kamo
ili puzi
kao pseto
podvijena repa

ustrajte sada
ne dajte zvijeri da ujeda
izbijte zube šakalima
ako moramo pasti
neka to bude
pad
čiji odjek
piše pjesme
i zavija žene u crno
stojte sada uz mene
skidam purpur i zlato
ja jedan sam od vas
neka on vodi mi ruku
neka on zatamni im posljednje sate
neka cvile pogani
sada je čas

iza Zlatnih vrata
muk
tmina
korak ne remeti spokoj
ne pjeva voda
on spava
on spava

Quetzal

bradati stranac
rekao je ovdje izgradite grad
a što je grad pitaše ga neki
mi iz koliba nismo vidjeli nebo
tek penjači koji su hvatali
otrovane majmune
vidjeli su luči
kako titraju na tamnoj prostirci
iznad vrhova drveća
i u strahu sklanjali pogled

u pričama
zvijezde su oči jaguara
što vrebaju u tmini
pogrešan pokret
uvijek znači smrt

stranac je pričao
o načinima obrade polja
protoku vremena i brojanju stada
na poklon smo nosili cvijeće

pekli smo zrna mljeli i pili
palili trave i vidali rane
od djece stvarali ljude
godine bile su nam duže

prema zvijezdama uprtih očiju
slijedili smo učitelja s mora
udaljenim selima
slali smo dobre vijesti

u ranu jesen
još omara jenjala nije
u polju kukuruza
stranca je ugrizla zmija

izgradili smo brdo
da se lakše vrati u nebesa
zvali smo sunce
da ponovo progleda
vriskom i lelekom
tjerali tminu sa sklopljenog kapka

ništa

u prsima srce mi gori
svi ćete u čudu
gledati dok kuca
jer
tko je vidio zmijama
žrtvovati cvijeće

Čudo

ovo nije vrijeme od čuda
ovdje vjetrovi su jači
plava opna odbija od sebe
ljude koji nisu gazili kamen
generacijama
svi drugi žive na površini
u kuglama od zraka
neuronjeni
tek stopalima dodiruju privid površine
dok drugi im iz mora
donose ribu
drugi im cijede vino
iz trsa
jer ova voda je slana
i nema tu čuda

možda tek
surferi kao gazivode
vezani strunama
za vlastiti trenutak vjetra
zarežu amnion

taj mokri iskon
ona je čudo
prstima grebe grote
obala ih grize
čupa nokte
bijela je pjena

pođi sada
krenimo
dugo sam čekao na ovaj val

Where have all the flowers gone?

iskovat ću sablju damaskinju
da bude mi kosa i plug
na prsima mi knjiga
gutat će olovna zrna

njome kositi
dal ljude dal klasje
njome orati
u rovovima
dal niknut će
išta vrijedno
žetve

koliko života ima dječja čitanka
možda da se bacim u oganj
iz njega izađem noseći
te male kosti
da njima poput kredom
na ploču upisujem grijehe
koje ćemo otkajati

nad zemljom lebdi oblak sarina
ovo nisu kanali na Marsu
mrtvi istiskuju žive
poput mitesera
moje polje gori

na ovoj strani sve su strane svijeta
od pamtivjeka
i povijest curi
kroz rupu u zemlji
crnu ćete krv
iz nje sisati