Saraswati

Kalibangan
sanjam meandar
s obala dim
s obala stada
raširenih nozdrva
velikih mokrih očiju
prate me dok plutam
bacan strujom
zvijezda od mesa
crveno-bijela olupina
smije se nebu
i hrani ribe noktima
Banawali
bijelim zjenicama
zapinjem za stabla mangrove
koja me grabe žuljavim udovima
ljušteći ljudskost
s vretena
Rakhigarhi
kroz mene teče
blatnjava struja pritoka
svaka drugom bojom
muti paletu
na kojoj oker proždire
plavu
Dholavira
zagađeni izvori
izbacuju strvine
podbuhla tjelesa
tupo se sudaraju
i buše
ispuhujući rojeve muha
kao mrtvo sjeme
Lothal
s obala dim
s obala dim
i pepeo boji lepet
nemam oči
i sanjam meandar

Ubijati zečeve

sinoć smo jakim crnim vinom

zalili sjećanje na kruh
i grubim šalama
osmudili cipele
od štavljene kože
da mirišu na pečenku
sinoć smo uskrsnuli kosove
i proljeće bez blata
pjesmom i gitarom
mrtvoga cigana
koji se pokvarenim zubima
smijao mjesečini
naslonjen na zid
s rupom od metka koja mu se uspela iznad glave
ostavljajući trag
do njegove duge crne kose
sinoć smo čuli kastanjete s vrha brda
i vidjeli rojeve krijesnica
gdje oblijeću oko zvonika
i hrane se broncom
poput osa nad šećernim sirupom
u narančinim vrtovima Valencije
gdje su naranče slađe
od gorkih Seviljskih
jutros zuje nebesa
možda nas nadlijeću hruštevi
koji pjano padaju na zemlju
i batrgajući nogama
ruše zidove kuće preko puta

* "So if I can shoot rabbits, then I can shoot fascists"

Thor Heyerdahl

ispleo sam brod
poput pauka mrežu
od trske i pruća
kao podsjetnik na vrijeme
kad su velike vode gutale svijet
od kože s leđa razapeo jedra
da mi kao krila žedna vjetra
povuku djelo na pučinu
nisam zazivao boga
nisam klao i krvlju prskao grede
katarke i mast
ponesen zujem u ušima
nisam slušao kuknjavu s obale
molitve s mola
nemam zašto mijenjati svijet
tek poraditi na zaboravu
bombardirati korteks
hrama u čovjeku
amon amen
atum atom
i Šiva
u gljivi na obzoru...

Blagoslov

bradati stranci silaze u naše selo kada zapadnu snjegovi
toplo odjeveni
nose brojanice oko vratova
i bacaju šušketav metal posvuda
klanjaju se drvosječi
pozdravljaju babe
na izvoru s kojega pijemo
peru noge

grleno se smiju
i na lošem jeziku pitaju za smjer
lamačući rukama
tapšući kovača po ramenu
dozivaju se kroz mećavu
upadaju nam u kuće
djecu nudeći slatkim


nakon nekog vremena
kada nam se popnu na glavu
vodimo ih
najljenijem čovjeku u selu
koji im
pijan i upišan
podrigujući dijeli blagoslove

Bol

gore
u planini
živi čovjek koji liječi dodirom 
ruke
položi dlan na bolno mjesto
promrmlja nešto 
tiho
kao u sebi
i čovjek ustaje spašen
s još godina pred sobom
a smrt je već nosila veo
da mu ga prebaci preko lica

skupljam stvari
krećem na put
gazim bujice
smrznuto blato
zebem

u kamenoj kući na vrhu planine
sjedi čovjek odjeven u narančasto
prebacujem mu šal oko vrata
i kleknem pred njega
odmolim
pružim mu u rukama njih

učitelju
ozdravi ih oboje
ili bar sina
sve teže mi je doticati zemlju

čovjek sa zebnjom uze smotuljak
i u dlan istrese lubanju fetusa 
i donju vilicu
žene

zanijemio
gleda u mene
ne gleda više u dlan

iz smrti ne dižem
samo žive ljude
ozdraviti mogu
moj dar ne lomi led
na tom crnom jezeru

tonem sve dublje
i oči mi gube fokus
odlučujem da ne mogu više

zadnje što čujem njegov je vrisak
dok nožem otvaram grudi 
i nudim mu srce
da ga dotakne dlanom

Santorini

legli smo u nepoznate sobe
ležimo u nepoznatim sobama
moje ime nije moje lice
pretačem se kroz aspekte Šive
blještim
na vratima čeka čovjek koji je lizao ruke
prebrojat ću kosti i baciti višak
sit sam laveža
i kosti su bez srži
neka ode

čovjek koji je lizao oči
i ribama jeo glave
hrani se solju
za dno zjenicama prikovan

prikovan zjenicama za dno
nositelj trena nema ruke
branitelj vješto odbija napade
sijeva poput sablje
donja čeljust onagera
ranjenik puzi na rukama
izdahnut će sebe
i u zraku složiti origami
od dijelova napukle lubanje

iznad mene plivaju djeca
pupkovinom vezana za vulkanski mulj i sjetu doba
na Kreti
u labirintu
zvijer žicom plete
primopredajnik
zlatnim silnicama prekraja Svemir
pušta se i cvili
ushitom slini stazu
grad tone
u crn kamen

Lhasa apso

smjeran sam čovjek
od vjere
majstor kažu
vrijedne ruke imam
bodem i režem
brusim i vrtim
kosti

upuhujem dah
u
od vaših kostiju svirale

u obzidanom vrtu
njima pjevam pticama

u ovom životu
kažu
imam dar stvaranja muzike od mrtvih
rukama i dahom
zasigurno u sljedećem bit ćeš ptica
grlom vraćati
zvonjavu i odjeke molitvenog vergla
om

mrštim se
jer siguran sam
ako u sljedećem životu bit ću ptica
jedina melodija koju će
moje šuplje kosti svirati
bit će
hrskanje pod zubima
malih
čupavih pasa

Vremena

skrivamo se u katakombama
trčimo uz dine
ostavljamo poruke napisane na papiru
u glinenim ćupovima
iznad nas
zvecka srebro
pristiglih na gozbu
pokušavamo
pokušavamo
ali svaki rukavac
svaki odvojak
račvanje
završava na istom mjestu
osim onoga
u koji ne možemo
jer je
bez nas

svako električno pražnjenje
pjesma je za uši
otvaramo
zatvaramo
siktanje atmosfere
poput kobre u košari
prazni nam grudi
netko nas snima
nadzorne kamere bruje
mračnim tunelima
trk
samo slike ljudi s crvenim očima
i kanarinac u krletci
koji plitko diše

novi kop
zemlja poput permafrosta
ujeda
trga nam nokte
pušta nam krv
sada
ostajemo
odustajemo
jer potrošeni
čime ćemo
grebati mramor

bojama slikamo zidove
na tijela kalemimo
glave zvjeradi
možda nas
tko prepozna
onomatopejom
ili
opsegom zemlje
u kamenom brdu
s kojeg se vidi
u horizont
zagledan lav

Paun

jašem pijescima Rajasthana
krda divljih magaraca trče u fantazmagoričnoj jari
nadglasuju
meki topot ratnih deva
praporce i zurle
odbljesak sunca na srebru
napeta koža
šareno perje
oštre kosti
i čegrtanje kotača
kola u oblaku prašine
čujem jato sulica
kako slijeće

stojim na obali pritoke Inda
bivoli preživaju
odmahuju repovima
do prsa u vodi
koju konji ne žele piti
psovke i uvrede
s druge strane rijeke
jato crnoperih strelica
uzlijeće
osvrćem se i tražim najveće oči
gdje li će se gnijezditi?

ležim pod šatorom
napolju blato kezi zube mrazu
s obronaka čuje se grmljavina
obrušenog snijega
iz doline
šteketanje sitnozubih
ujedaju tiho
bodu i ruju
zbog njih nitko nema srca

sjedim pod stablom
čiju koru melju i dodaju u hranu
miris nadjačava
smrad leševa
u polju
druge strane nema
samo krikovi paunova
u dimu
a onda muk

stojim pod tušem
kroz paru promatram odraz u ogledalu
podižem lijevu ruku
i desnom opipavam mjesta
ostalih koje nemam
više
samo ožiljke
na svojoj plavoj koži

Galop

ruka
ako skupiš prste tako da se dodiruju jagodicama
vidjet ćeš začetak kopita

ustani
klečanjem sprječavaš micanje patele u vis
kriviš zadnje gležnjeve
a trebat će ti za trk

ne nosi omče oko vrata
ne krati kosu
ne pij flaširanu vodu
od tebe nikad konja

Sada imam druge oči

ova površina dno je nečijeg neba
i ovi krateri o koje se spotičeš
nečiji su porazi
ili odrazi
otisci koji dolaze
naglo nestaju
u čudu ostavljaju gmizavce
kolutićavce
rovke

ne brinu tijela u raspadanju
ne brinu zvjezdoznanci
od čuda koje ostavlja otiske po dnu
veće je čudo koje razbija oblake
i brazda površine voda
topi glečere
i orbite su kolateralne posljedice
te veličine
taj  naizgledni larpurlartizam
nije čudo
samo pravilno odigrana bušena karta

ipak
izašlima iz mora
njima
oči su im zvijezde
dok streme
beskrilnim letačima
krilatim hodačima
kroz vodu
kroz zrak
zemlja je konačno dno

diše li se iznad oblaka?
ikako?

Mitoza

refluks
tsunami
vatra sipi s visina
još sraslim noktima
ostavi poruke u stijenci maternice
za one koji dolaze
tek uputstva za disanje
plivanje
san
pokušaj sklopiti oči
još tren
strepi
najstrašnije su sjenke pred svitanje
dijete

Mir

umrli smo jutrom presječeni
naše gorde misli
pletu kosti oko kičme
svijeta
gladna zvjerad
urla
iz tišine
nas nema nas
u blatu mir u kamenu
mir
u orbiti Mir
tišina
majmuni love mrave
pred monolitom

Turing

vrijedi stvarati
plesti ektoplazmu riječi
koja
izvire iz vrhova prstiju
iz omekšalih noktiju

izdaja se iz korteksa
i niz tetive teče kroz ruke
do šaka
u dlanove
u prste

motam klupko
poput trake Turingove mašine
gluhonijem pričam znakovima
bezokusan i slijep
postajem
olakšanje

Od vremena

za početak

razgovarao bih s tobom o važnosti treperavih svjetala

uz cestu

koja od prigradskih naselja i sela

stvaraju noćne rivijere

i ako zastaneš u zaustavnom traku

ugasiš motor automobila

i dovoljno jako naćuliš uši i otvoriš nozdrve

možeš osjetiti kako ti vjetar nosi

miris prženja ribe

i čuti zrikavce

zapljuskivanje valova

davno potonulog mora

kosti kitova zveckaju pod klasjem

ako zastaneš u jari

plugovi režu ledinu

prekrajajući grobnice školjkaša

gore vjetar rastavlja lastavice na živu i pera

godišnja doba stroboskopski

sijede mi kosu

i tope cvjetove uljane repice

debljaju korijen

i miševe

koji odrastaju

i hrane

škanjce na stupovima žičane ograde

i ono stado krava 

koje se boji groma

u kiši se topimo

moja jeza i ja

dovoljno mi je zamisliti kako stojim pod lipom

i osluškujem ozvučenu elastičnost danu kapljama i lišću

voda koja pada je prozračna

ima dovoljno kisika za apsorpciju 

ili je to zrak mokar

s dovoljno vlage za vodozemce

koji demografski osvješćuju jarke

koje sam preskakao

evo

mislim baš jučer

ili kada ono

kako godine prolaze

postajem

sve sporiji

i sve ono što sam odavno ostavio iza sebe

me polako sustiže

gricka mi pete

osjećam kako mi puše za vrat

ali još me ne hvata za ramena

i ne pokušava me okrenuti

da se pogledamo u oči

od čega u stvari bježim?

Egzoskelet

bez pritiska atmosfere
gravitacije
odskačem poput lopte za plažu
gledaj
gledaj
nisam kamen
mekši sam
ne krijem oči
i glasan mi je smijeh
i moje sunce grije
hitinske oklope
hrskaju

Inanna

na prvoj postaji sam dotakla zid
izbrisala crte s jagodica
lijeve ruke
nadlanicom obrisala usne
jer koliko ima smisla
moliti za sebe
tko me čuje
sada

na drugoj postaji sam glasom
obigrala oko očnjaka spilje
jeka me zavitlala
oko bezumlja
krilatih stvorenja
kojima je nebo dno
i strah me grlio
ukrao mi dah

kada sam zastala treći put
u dubini vidjela sam migoljenje
mrtvih stvari
odbljesak vlažnog crnila
i sva zaklinjanja
krikovi i vriska
zaglušno su oteli
mudru vještinu

do sljedeće
odvagujem korak
brine me nadolazeći mrak
jer kako ću prepoznati ono
što tražim
kada
oduzmu mi oči

mogla bih grliti kamen

Dilatacija

noći kote sjenke
koje plaze niz kazaljke
bremenitih ura
i kaplju u suzne kanale
šireći zjenicu
da bolje pročita poruke urezane na pozadini kapka
tako probuđen
reptil će pojesti majmuna
i ono što otvara oči
na sebe preuzima odgovornost
koncentriranja na
pravilnu frekvenciju treptanja
rada jezika
biranja strane ulice
i
baratanja tjelesnom kemijom
jer u gomili
moj otrov je sladak
primati vrište
umiru od ushićenja
gmižem u ljepoti

Travanj

očima brojiš si ruke
na obali pored hotela
na šljunku stvara se film
podozrenja
ova kiša je puna
ukrajinskog blata
i zmije se u krivu stranu
pletu
a mi
trčimo bitni
trčimo svoji
doze nisu velike
od budućnosti
rastu nam krila

Hypnos

pitat ću te jednom
ne sada
ne sada

sanjao sam naranče bez kore
kako rastu na stablu pored same kuće
od bijele cigle i travnatog prilaznog puta
svi moji mrtvi susreću žive
za buđenje treba mi san

pitat ću te jednom
ne sada
ne sada

sanjao sam crni dud i blato
puno sitnih grozdova koje nitko ne bere
šljive koje trule u visokoj travi
svi moji kapci sve moje oči
za buđenje treba mi san

pitat ću te jednom
ne sada
ne sada

sanjam prašnjav bijeli put
gdje vijuga kroz gaj tih od pjeva zaspalih drozdova
kukuruzna jara i odbljesak metala u polju
naoštri me riječima od milja
da budem spreman na sraz
kada buđenju dođe kraj

ali
ne sada
ne sada