Vremena

skrivamo se u katakombama
trčimo uz dine
ostavljamo poruke napisane na papiru
u glinenim ćupovima
iznad nas
zvecka srebro
pristiglih na gozbu
pokušavamo
pokušavamo
ali svaki rukavac
svaki odvojak
račvanje
završava na istom mjestu
osim onoga
u koji ne možemo
jer je
bez nas

svako električno pražnjenje
pjesma je za uši
otvaramo
zatvaramo
siktanje atmosfere
poput kobre u košari
prazni nam grudi
netko nas snima
nadzorne kamere bruje
mračnim tunelima
trk
samo slike ljudi s crvenim očima
i kanarinac u krletci
koji plitko diše

novi kop
zemlja poput permafrosta
ujeda
trga nam nokte
pušta nam krv
sada
ostajemo
odustajemo
jer potrošeni
čime ćemo
grebati mramor

bojama slikamo zidove
na tijela kalemimo
glave zvjeradi
možda nas
tko prepozna
onomatopejom
ili
opsegom zemlje
u kamenom brdu
s kojeg se vidi
u horizont
zagledan lav

Paun

jašem pijescima Rajasthana
krda divljih magaraca trče u fantazmagoričnoj jari
nadglasuju
meki topot ratnih deva
praporce i zurle
odbljesak sunca na srebru
napeta koža
šareno perje
oštre kosti
i čegrtanje kotača
kola u oblaku prašine
čujem jato sulica
kako slijeće

stojim na obali pritoke Inda
bivoli preživaju
odmahuju repovima
do prsa u vodi
koju konji ne žele piti
psovke i uvrede
s druge strane rijeke
jato crnoperih strelica
uzlijeće
osvrćem se i tražim najveće oči
gdje li će se gnijezditi?

ležim pod šatorom
napolju blato kezi zube mrazu
s obronaka čuje se grmljavina
obrušenog snijega
iz doline
šteketanje sitnozubih
ujedaju tiho
bodu i ruju
zbog njih nitko nema srca

sjedim pod stablom
čiju koru melju i dodaju u hranu
miris nadjačava
smrad leševa
u polju
druge strane nema
samo krikovi paunova
u dimu
a onda muk

stojim pod tušem
kroz paru promatram odraz u ogledalu
podižem lijevu ruku
i desnom opipavam mjesta
ostalih koje nemam
više
samo ožiljke
na svojoj plavoj koži

Galop

ruka
ako skupiš prste tako da se dodiruju jagodicama
vidjet ćeš začetak kopita

ustani
klečanjem sprječavaš micanje patele u vis
kriviš zadnje gležnjeve
a trebat će ti za trk

ne nosi omče oko vrata
ne krati kosu
ne pij flaširanu vodu
od tebe nikad konja

Sada imam druge oči

ova površina dno je nečijeg neba
i ovi krateri o koje se spotičeš
nečiji su porazi
ili odrazi
otisci koji dolaze
naglo nestaju
u čudu ostavljaju gmizavce
kolutićavce
rovke

ne brinu tijela u raspadanju
ne brinu zvjezdoznanci
od čuda koje ostavlja otiske po dnu
veće je čudo koje razbija oblake
i brazda površine voda
topi glečere
i orbite su kolateralne posljedice
te veličine
taj  naizgledni larpurlartizam
nije čudo
samo pravilno odigrana bušena karta

ipak
izašlima iz mora
njima
oči su im zvijezde
dok streme
beskrilnim letačima
krilatim hodačima
kroz vodu
kroz zrak
zemlja je konačno dno

diše li se iznad oblaka?
ikako?

Mitoza

refluks
tsunami
vatra sipi s visina
još sraslim noktima
ostavi poruke u stijenci maternice
za one koji dolaze
tek uputstva za disanje
plivanje
san
pokušaj sklopiti oči
još tren
strepi
najstrašnije su sjenke pred svitanje
dijete

Mir

umrli smo jutrom presječeni
naše gorde misli
pletu kosti oko kičme
svijeta
gladna zvjerad
urla
iz tišine
nas nema nas
u blatu mir u kamenu
mir
u orbiti Mir
tišina
majmuni love mrave
pred monolitom

Turing

vrijedi stvarati
plesti ektoplazmu riječi
koja
izvire iz vrhova prstiju
iz omekšalih noktiju

izdaja se iz korteksa
i niz tetive teče kroz ruke
do šaka
u dlanove
u prste

motam klupko
poput trake Turingove mašine
gluhonijem pričam znakovima
bezokusan i slijep
postajem
olakšanje

Od vremena

za početak

razgovarao bih s tobom o važnosti treperavih svjetala

uz cestu

koja od prigradskih naselja i sela

stvaraju noćne rivijere

i ako zastaneš u zaustavnom traku

ugasiš motor automobila

i dovoljno jako naćuliš uši i otvoriš nozdrve

možeš osjetiti kako ti vjetar nosi

miris prženja ribe

i čuti zrikavce

zapljuskivanje valova

davno potonulog mora

kosti kitova zveckaju pod klasjem

ako zastaneš u jari

plugovi režu ledinu

prekrajajući grobnice školjkaša

gore vjetar rastavlja lastavice na živu i pera

godišnja doba stroboskopski

sijede mi kosu

i tope cvjetove uljane repice

debljaju korijen

i miševe

koji odrastaju

i hrane

škanjce na stupovima žičane ograde

i ono stado krava 

koje se boji groma

u kiši se topimo

moja jeza i ja

dovoljno mi je zamisliti kako stojim pod lipom

i osluškujem ozvučenu elastičnost danu kapljama i lišću

voda koja pada je prozračna

ima dovoljno kisika za apsorpciju 

ili je to zrak mokar

s dovoljno vlage za vodozemce

koji demografski osvješćuju jarke

koje sam preskakao

evo

mislim baš jučer

ili kada ono

kako godine prolaze

postajem

sve sporiji

i sve ono što sam odavno ostavio iza sebe

me polako sustiže

gricka mi pete

osjećam kako mi puše za vrat

ali još me ne hvata za ramena

i ne pokušava me okrenuti

da se pogledamo u oči

od čega u stvari bježim?

Egzoskelet

bez pritiska atmosfere
gravitacije
odskačem poput lopte za plažu
gledaj
gledaj
nisam kamen
mekši sam
ne krijem oči
i glasan mi je smijeh
i moje sunce grije
hitinske oklope
hrskaju

Inanna

na prvoj postaji sam dotakla zid
izbrisala crte s jagodica
lijeve ruke
nadlanicom obrisala usne
jer koliko ima smisla
moliti za sebe
tko me čuje
sada

na drugoj postaji sam glasom
obigrala oko očnjaka spilje
jeka me zavitlala
oko bezumlja
krilatih stvorenja
kojima je nebo dno
i strah me grlio
ukrao mi dah

kada sam zastala treći put
u dubini vidjela sam migoljenje
mrtvih stvari
odbljesak vlažnog crnila
i sva zaklinjanja
krikovi i vriska
zaglušno su oteli
mudru vještinu

do sljedeće
odvagujem korak
brine me nadolazeći mrak
jer kako ću prepoznati ono
što tražim
kada
oduzmu mi oči

mogla bih grliti kamen