Vremena

skrivamo se u katakombama
trčimo uz dine
ostavljamo poruke napisane na papiru
u glinenim ćupovima
iznad nas
zvecka srebro
pristiglih na gozbu
pokušavamo
pokušavamo
ali svaki rukavac
svaki odvojak
račvanje
završava na istom mjestu
osim onoga
u koji ne možemo
jer je
bez nas

svako električno pražnjenje
pjesma je za uši
otvaramo
zatvaramo
siktanje atmosfere
poput kobre u košari
prazni nam grudi
netko nas snima
nadzorne kamere bruje
mračnim tunelima
trk
samo slike ljudi s crvenim očima
i kanarinac u krletci
koji plitko diše

novi kop
zemlja poput permafrosta
ujeda
trga nam nokte
pušta nam krv
sada
ostajemo
odustajemo
jer potrošeni
čime ćemo
grebati mramor

bojama slikamo zidove
na tijela kalemimo
glave zvjeradi
možda nas
tko prepozna
onomatopejom
ili
opsegom zemlje
u kamenom brdu
s kojeg se vidi
u horizont
zagledan lav

Paun

jašem pijescima Rajasthana
krda divljih magaraca trče u fantazmagoričnoj jari
nadglasuju
meki topot ratnih deva
praporce i zurle
odbljesak sunca na srebru
napeta koža
šareno perje
oštre kosti
i čegrtanje kotača
kola u oblaku prašine
čujem jato sulica
kako slijeće

stojim na obali pritoke Inda
bivoli preživaju
odmahuju repovima
do prsa u vodi
koju konji ne žele piti
psovke i uvrede
s druge strane rijeke
jato crnoperih strelica
uzlijeće
osvrćem se i tražim najveće oči
gdje li će se gnijezditi?

ležim pod šatorom
napolju blato kezi zube mrazu
s obronaka čuje se grmljavina
obrušenog snijega
iz doline
šteketanje sitnozubih
ujedaju tiho
bodu i ruju
zbog njih nitko nema srca

sjedim pod stablom
čiju koru melju i dodaju u hranu
miris nadjačava
smrad leševa
u polju
druge strane nema
samo krikovi paunova
u dimu
a onda muk

stojim pod tušem
kroz paru promatram odraz u ogledalu
podižem lijevu ruku
i desnom opipavam mjesta
ostalih koje nemam
više
samo ožiljke
na svojoj plavoj koži

Galop

ruka
ako skupiš prste tako da se dodiruju jagodicama
vidjet ćeš začetak kopita

ustani
klečanjem sprječavaš micanje patele u vis
kriviš zadnje gležnjeve
a trebat će ti za trk

ne nosi omče oko vrata
ne krati kosu
ne pij flaširanu vodu
od tebe nikad konja

Sada imam druge oči

ova površina dno je nečijeg neba
i ovi krateri o koje se spotičeš
nečiji su porazi
ili odrazi
otisci koji dolaze
naglo nestaju
u čudu ostavljaju gmizavce
kolutićavce
rovke

ne brinu tijela u raspadanju
ne brinu zvjezdoznanci
od čuda koje ostavlja otiske po dnu
veće je čudo koje razbija oblake
i brazda površine voda
topi glečere
i orbite su kolateralne posljedice
te veličine
taj  naizgledni larpurlartizam
nije čudo
samo pravilno odigrana bušena karta

ipak
izašlima iz mora
njima
oči su im zvijezde
dok streme
beskrilnim letačima
krilatim hodačima
kroz vodu
kroz zrak
zemlja je konačno dno

diše li se iznad oblaka?
ikako?

Mitoza

refluks
tsunami
vatra sipi s visina
još sraslim noktima
ostavi poruke u stijenci maternice
za one koji dolaze
tek uputstva za disanje
plivanje
san
pokušaj sklopiti oči
još tren
strepi
najstrašnije su sjenke pred svitanje
dijete

Mir

umrli smo jutrom presječeni
naše gorde misli
pletu kosti oko kičme
svijeta
gladna zvjerad
urla
iz tišine
nas nema nas
u blatu mir u kamenu
mir
u orbiti Mir
tišina
majmuni love mrave
pred monolitom

Turing

vrijedi stvarati
plesti ektoplazmu riječi
koja
izvire iz vrhova prstiju
iz omekšalih noktiju

izdaja se iz korteksa
i niz tetive teče kroz ruke
do šaka
u dlanove
u prste

motam klupko
poput trake Turingove mašine
gluhonijem pričam znakovima
bezokusan i slijep
postajem
olakšanje

Od vremena

za početak

razgovarao bih s tobom o važnosti treperavih svjetala

uz cestu

koja od prigradskih naselja i sela

stvaraju noćne rivijere

i ako zastaneš u zaustavnom traku

ugasiš motor automobila

i dovoljno jako naćuliš uši i otvoriš nozdrve

možeš osjetiti kako ti vjetar nosi

miris prženja ribe

i čuti zrikavce

zapljuskivanje valova

davno potonulog mora

kosti kitova zveckaju pod klasjem

ako zastaneš u jari

plugovi režu ledinu

prekrajajući grobnice školjkaša

gore vjetar rastavlja lastavice na živu i pera

godišnja doba stroboskopski

sijede mi kosu

i tope cvjetove uljane repice

debljaju korijen

i miševe

koji odrastaju

i hrane

škanjce na stupovima žičane ograde

i ono stado krava 

koje se boji groma

u kiši se topimo

moja jeza i ja

dovoljno mi je zamisliti kako stojim pod lipom

i osluškujem ozvučenu elastičnost danu kapljama i lišću

voda koja pada je prozračna

ima dovoljno kisika za apsorpciju 

ili je to zrak mokar

s dovoljno vlage za vodozemce

koji demografski osvješćuju jarke

koje sam preskakao

evo

mislim baš jučer

ili kada ono

kako godine prolaze

postajem

sve sporiji

i sve ono što sam odavno ostavio iza sebe

me polako sustiže

gricka mi pete

osjećam kako mi puše za vrat

ali još me ne hvata za ramena

i ne pokušava me okrenuti

da se pogledamo u oči

od čega u stvari bježim?

Egzoskelet

bez pritiska atmosfere
gravitacije
odskačem poput lopte za plažu
gledaj
gledaj
nisam kamen
mekši sam
ne krijem oči
i glasan mi je smijeh
i moje sunce grije
hitinske oklope
hrskaju

Inanna

na prvoj postaji sam dotakla zid
izbrisala crte s jagodica
lijeve ruke
nadlanicom obrisala usne
jer koliko ima smisla
moliti za sebe
tko me čuje
sada

na drugoj postaji sam glasom
obigrala oko očnjaka spilje
jeka me zavitlala
oko bezumlja
krilatih stvorenja
kojima je nebo dno
i strah me grlio
ukrao mi dah

kada sam zastala treći put
u dubini vidjela sam migoljenje
mrtvih stvari
odbljesak vlažnog crnila
i sva zaklinjanja
krikovi i vriska
zaglušno su oteli
mudru vještinu

do sljedeće
odvagujem korak
brine me nadolazeći mrak
jer kako ću prepoznati ono
što tražim
kada
oduzmu mi oči

mogla bih grliti kamen

Dilatacija

noći kote sjenke
koje plaze niz kazaljke
bremenitih ura
i kaplju u suzne kanale
šireći zjenicu
da bolje pročita poruke urezane na pozadini kapka
tako probuđen
reptil će pojesti majmuna
i ono što otvara oči
na sebe preuzima odgovornost
koncentriranja na
pravilnu frekvenciju treptanja
rada jezika
biranja strane ulice
i
baratanja tjelesnom kemijom
jer u gomili
moj otrov je sladak
primati vrište
umiru od ushićenja
gmižem u ljepoti

Travanj

očima brojiš si ruke
na obali pored hotela
na šljunku stvara se film
podozrenja
ova kiša je puna
ukrajinskog blata
i zmije se u krivu stranu
pletu
a mi
trčimo bitni
trčimo svoji
doze nisu velike
od budućnosti
rastu nam krila

Hypnos

pitat ću te jednom
ne sada
ne sada

sanjao sam naranče bez kore
kako rastu na stablu pored same kuće
od bijele cigle i travnatog prilaznog puta
svi moji mrtvi susreću žive
za buđenje treba mi san

pitat ću te jednom
ne sada
ne sada

sanjao sam crni dud i blato
puno sitnih grozdova koje nitko ne bere
šljive koje trule u visokoj travi
svi moji kapci sve moje oči
za buđenje treba mi san

pitat ću te jednom
ne sada
ne sada

sanjam prašnjav bijeli put
gdje vijuga kroz gaj tih od pjeva zaspalih drozdova
kukuruzna jara i odbljesak metala u polju
naoštri me riječima od milja
da budem spreman na sraz
kada buđenju dođe kraj

ali
ne sada
ne sada

Astronotus Ocellatus

kada bih plutao kroz svemir
ne daleko
tek negdje iznad atmosfere
vjerojatno bih ustima oponašao ribu
protjerujući nevidljivu vodu kroz imaginarne škrge
a možda bih
coktajući i zviždeći
dozvao jato dupina
da me na zvjezdanoj plimi
odvuče u dublje
kada razmislim
radije bih imao škrge
nego rupu u čelu

Mramor

hitajte sada
zadnja kula će pasti
đavo
u purpuru stoji kukavan
neka jatagani okuse
je li krv mu slatka i mirisava
sasijecite ga
ruke i noge odvojite od trupa
glavu donesite amo
gdje je
gdje je
leti li kamo
ili puzi
kao pseto
podvijena repa

ustrajte sada
ne dajte zvijeri da ujeda
izbijte zube šakalima
ako moramo pasti
neka to bude
pad
čiji odjek
piše pjesme
i zavija žene u crno
stojte sada uz mene
skidam purpur i zlato
ja jedan sam od vas
neka on vodi mi ruku
neka on zatamni im posljednje sate
neka cvile pogani
sada je čas

iza Zlatnih vrata
muk
tmina
korak ne remeti spokoj
ne pjeva voda
on spava
on spava

Quetzal

bradati stranac
rekao je ovdje izgradite grad
a što je grad pitaše ga neki
mi iz koliba nismo vidjeli nebo
tek penjači koji su hvatali
otrovane majmune
vidjeli su luči
kako titraju na tamnoj prostirci
iznad vrhova drveća
i u strahu sklanjali pogled

u pričama
zvijezde su oči jaguara
što vrebaju u tmini
pogrešan pokret
uvijek znači smrt

stranac je pričao
o načinima obrade polja
protoku vremena i brojanju stada
na poklon smo nosili cvijeće

pekli smo zrna mljeli i pili
palili trave i vidali rane
od djece stvarali ljude
godine bile su nam duže

prema zvijezdama uprtih očiju
slijedili smo učitelja s mora
udaljenim selima
slali smo dobre vijesti

u ranu jesen
još omara jenjala nije
u polju kukuruza
stranca je ugrizla zmija

izgradili smo brdo
da se lakše vrati u nebesa
zvali smo sunce
da ponovo progleda
vriskom i lelekom
tjerali tminu sa sklopljenog kapka

ništa

u prsima srce mi gori
svi ćete u čudu
gledati dok kuca
jer
tko je vidio zmijama
žrtvovati cvijeće

Čudo

ovo nije vrijeme od čuda
ovdje vjetrovi su jači
plava opna odbija od sebe
ljude koji nisu gazili kamen
generacijama
svi drugi žive na površini
u kuglama od zraka
neuronjeni
tek stopalima dodiruju privid površine
dok drugi im iz mora
donose ribu
drugi im cijede vino
iz trsa
jer ova voda je slana
i nema tu čuda

možda tek
surferi kao gazivode
vezani strunama
za vlastiti trenutak vjetra
zarežu amnion

taj mokri iskon
ona je čudo
prstima grebe grote
obala ih grize
čupa nokte
bijela je pjena

pođi sada
krenimo
dugo sam čekao na ovaj val

Where have all the flowers gone?

iskovat ću sablju damaskinju
da bude mi kosa i plug
na prsima mi knjiga
gutat će olovna zrna

njome kositi
dal ljude dal klasje
njome orati
u rovovima
dal niknut će
išta vrijedno
žetve

koliko života ima dječja čitanka
možda da se bacim u oganj
iz njega izađem noseći
te male kosti
da njima poput kredom
na ploču upisujem grijehe
koje ćemo otkajati

nad zemljom lebdi oblak sarina
ovo nisu kanali na Marsu
mrtvi istiskuju žive
poput mitesera
moje polje gori

na ovoj strani sve su strane svijeta
od pamtivjeka
i povijest curi
kroz rupu u zemlji
crnu ćete krv
iz nje sisati

Gaeilgeoir*

možda da sam ti napisao pismo

imao bih opravdanja pred gomilom
koja je uvijek željna krvi i skandala

i sve naše konverzacijske finese
ne bi im zvučale poput psovačkog obračuna
da sam ti napisao pismo

da je bilo više sjedanja za stol
i manje busanja u prsa
ne bih s gorčinom lijegao
u polustoljetni ležaj kajanja
da sam ti napisao pismo
zadnjim dahom ne bih te kleo

i što sada od svega
dok gledam prema sjeveru
posjedujem
a da je više od onoga što nam je bilo dano
samo zatvaram oči
i letim iznad ceste prema Corku
ne bih li viknuo odlučno
Ne!

kao da stižem

u toplu ljetnu večer
dok vjetar povija polja ječma
smrt sjahuje pored ceste
miševi ne strepe
prhnula je sova poput Atene iz tvoje lubanje
od svega ljudskog samo miris kordita
u toplu ljetnu večer
dok vjetar povija polja ječma

da sam ti barem napisao pismo



* Irac koji govori irski

Charlotte

izvijena
izula sam cipele
na prstima tapkala po hladnom mramornom podu
zaustavljala dah
da ne remetim naslage prašine na zavjesama

čula sam samo škripanje pera
i pljuskanje vode

u tišini sam hitro 
oštricom presjekla strah

izbola sam čudovište
pustila krv
da se miješa s kužnom vodom
u kojoj je sjedio

kakav je to život
moja milostiva ruka
donijela je olakšanje
i on nikada više neće
prosipati žuć

Manta

zaspali smo 

diramo svjetlo

u plesu

licem uz lice

koža nam srasta

i linije s dlana ulaze brdima u doline

kapilare prodiru kroz pore

palacaju

kušamo zemlju stopalima

poput leptira

lepećemo krilima

s vrha malog prsta na bedro

razapeta koža

hrskavica

i hladan zrak

koliko treba zvuku da se vrati odbijen od svoda

do čeonog režnja

uskoro 

zjenica sinusoida

za disanje

treba nam let

za mora

trebamo san

i kovanice pod kapke

da ne padnu od stilskih figura

u kovitu

hrabrim te stiskom

samo iz dosade

trebamo dan

Kosac

još ticalima kušam svemir
sve moje boje
najlakše
nosim
uz vas
i teret ne osjećam
nije strašno
uz znana lica
i prave riječi
mama
probudi me sutra u zoru
možda onda
dok oblak sumporovodika još nije pao na polja
vidim odbljesak sunca
na sapima
svih konja
koje moj djed istrčava
visoko gore
pri vrhu livade
koja samo tada
dotiče nebesa

Nautilus

što nas davi u našim dubinama
kojim svjetlom dovabljeni
gledamo u ralje
iskonske zvijeri

konačna hrabrost
oblači nas u bijele halje
u očaju lebdi
praznina
kao spas

tjerani odustajanjem
tražimo izliku za kraj
posljednji
odlučan korak
jer
 i padanje je let
jer
i vrisak je
glas

Amarna

danas sam mačka
uz tebe šećem dvoranama oslikanih zidova
i provlačim se kroz gaze
koje pomicane povjetarcem s rijeke
živo plešu u svjetlu plamena uljanih lampi
titraju sjene
krivudavo teku granitom
gube se u mramoru
hrapave površinom pješčenjaka
rastežu se preko zlatnih posuda
punih datulja i nara
i nestaju u sjaju plavoga kamena
koji lomi ti hematitne oči
zaobljuje nokte od sedefa
i curi poput meda niz leđa od lijenog alabastera
zoveš me imenom koje može biti moje
prilazim ti uvijajući vrh repa
i pletem ti se oko nogu
posvajam te mirisom
noćas želim ti biti pratitelj
kroz dvanaest sati noći
čini mi se
da ovaj period
vrijedi više od jednoga boga
kojega tvoj muž
tako ostrašćeno
usađuje
poput sjemena
u ovu
crnu zemlju

Španjolska kolonijalna arhitektura

dodat ćeš mi tavu
u mojoj verziji Pustinje
znojan
pržit ću slaninu
ti ćeš kuhati chili
dignute kose
s rukom na boku
na stolu mojito
otpuhuješ neposlušan pramen
možda je previše luka
sumnjičavo razgrćeš
gusto crveno varivo
netko svira gitaru
na seoskom bunaru
mi smo na osami
i naš kojot laje na čegrtuše

Lagar Velho

trčali smo šumom
šutke
padao je snijeg
bilo je hladno
i led je skorio lokve koje su rezale tetive

vukovi su namirisali krv naših šepavih
ranjenika
nas dvadeset
širilo je nosnice
brisalo inje s obrva
bol je vrištao
u našoj tišini

dvojica su ostala za nama
zadržati potjeru
oštricama odbiti zvijeri

bilo nam je svejedno
biti zagrižen
ili
biti proboden kopljem
mršavih krvoloka

sada nemamo doma
bježite iz doline!
oni su brži
u ravnici

školjka
priča
dijete spava
dugo

Više

Dvodihalice

kojim sam jezikom govorio
kada smo izašli iz mora
svaki sa svojim setom novih ekstremiteta
od svega toga razgranatog
što će nam biti ruke
a što noge
čime ćeš ući u mene
ili ja u tebe
neko vrijeme nismo ni disali
ali i to kratko vrijeme bilo je dovoljno
da nam zarastu škrge
a mi
skoro ugušeni
u grču na pijesku
shvatili smo da imamo pluća
tada smo ustali
i
s distance shvatili
da smo pokretima na pijesku napisali
pravu priču o izlasku

Iskanderia

kako je bilo rasti uz boga?

moja ruka bila je njegova volja

nošeni na tom ludom vjetru

krčili smo put riječi

bradatih slijepih seniora

Aresu

na brdima klali smo konje

u gradovima klali smo ljude

palili baklje u noćima bez mjeseca

kad za nas je radio Hefest

i Atena je letjela nad klinom

koji je kosio bosonoge strijelce

hopliti slonovima boli su oči

i krv je potekla Indom

kao psovka ustima Kali

ili urlik

jer tada

povučena je crta

i na zapad tekli smo tiho

u crnoj smo zemlji

zastali smjerni

od siline trena sklanjali pogled

nad bjelinom kamenih brda

koja stoje kroz vjekove

mimo nas

inundacija

smrti

i tamjan

u oazi rekli su bogu

da privede svoja djela kraju

jer doticanje zemlje

neće proći nekažnjeno

te večeri

ljubio sam mu kapke

jecao nad torzom

i zakleo se nad mrtvom mladošću

da ja nikada neću...

živim

uz mrtvoga boga

Valeria

Londinium

tone

prepušteni sami sebi

starimo lašteći posude od mjedi

svo srebro i zlato

dali smo glasnicima

korupcija je vladala gradom

i svim putevima preko kanala

golubove davili smo medom

tek kasnije javila se sumnja u ispravnost naših djela

jer pojeli smo pismonoše

zatrlo se naše sjeme

u zakulisnim igrama otrovanih kaleža

trulež se uvukla u nadu i vjeru

žrtve koje smo prinosili

u estuarij

iskopani leševi kužnih djevica

plutali su danima

napuhnuti

pirovi, fazani

kopuni

pusi

grčki robovi

pjesnici

španjolsko staklo

divlje robinje s druge strane zida

govornici koji slave posljednje sunce

noževima sijeku vene

u oronulim kupeljima

Senatus

Populus

trune se brojke

i Valeria Victrix

trune mrtva u blatu

Que

Romanus