SPAVAČI

sva ta lijenost od topline
tuđe brige
ubrizgavam te sirovu u sebe
pomičeš me
vidim te bez očiju na pramcu
širiš ruke
osjećaš me

spavači u luci
rasprostrti
pomiču se sa suncem
prate sjenu

igra nema kraja
ples je hitar
što smo
što smo
njušimo se
upleteni jedno u drugo

UDICA

lovim te udicom na srce
pribadačom te prikivam na list po kojem pišem
vitlam riječima što gasnu
potrošene supernove izrečene
ali
opisujem svijet od svjetla i boja
slike iz djetinjstva kroz sepiu nalik mreni
i dječji hihot i mirisi koji dopiru kroz odškrinuta vrata osunčane sobe
gdje si rasla
poredim ih s mojima
vrijeme topline kroz slow motion
i uvijek spoznaja pripadanja

vjerojatno smo se pronalazili na licima prolaznika
nikada sučeljeni
u automobilima na semaforu
svatko u svom rukavcu vremena
s drugim rukama na licu

prepoznajem te na fotografijama
s kojih pršti tvoj smijeh
i nekako
i ja sam tamo
i on je tamo u iskri vidljivoj tek kada u isto vrijeme
upitamo jedno drugo
istu stvar
na koju oboje znamo odgovor

ZAREZ SKALPELOM

trgaš mi misli kretanjem dlanova pred licem
lovim ih lebdeće po zraku pred sobom
u okretu si ne vidim ti oči vrtiš se
opisuješ se prstima mi pišeš svoja imena toga trenutka
na tragu sam
pričinjava mi se tvoje lice u snima
poput kapi krvi u cvijetu bijeloga sljeza
van svega
delikatno
oštro
zarez skalpelom

PROLAZAN BOL

u čiju kožu da se uvučem kada moja pukne
i proviri grimiz i bijelo
što bode svima oči
kada vučem vreću od prvoga sebe
u vodu

izazivam nebesa ispisujući poruke na obali
crvenim slovima nemušte psovke
gazim pijesak crtajući priču
stopama od krvi dijelovima sebe
prikivam se kostima za iskru
da ne gubim
dišem si dah
izdan zrakom oko sebe

ispitujem

samo prolazan bol

GAMAYA

crtam ti nove oči crtam ih prstima
oblikujem
naznake usana
mjereći ih svojima
mirisom vabim nozdrve dozivam u tebe čuješ me
kako ti prolazim prstima kroz kosu i
dahom opisujem porculanski vrat iz
ramena prizivam ruke noktom pišem ti linije dlana
neprekinute i prave
pod mojim dlanovima niču same
kupole grudi i na bjelini majčina spona
vreteno si a
sred bokova
stvaram si mjesto za mene
odabirem pravu mjeru za bijeg i ti
konačno dodiruješ zemlju
stopalima mijenjaš lice svijeta
otimam veo kojim me braniš od zbilje
stvaram te novu
sklapamo dušu zajedno
i vraćamo iskru
u te umorne oči

SRCE TAME

pronalaziš me u jutra kada spavam
razapet sam
grizeš me za vrat i
rukom brišeš zle snove
raspuštenom kosom pišeš svoje ime na mojim prsima
šapćeš mi da sam ja
kradeš lica i trudiš se da
si ipak nanovo
ista ona
koja me prati 
tamo gdje
svi snivamo sami

SLAMKA (lyrics)

zarobih rosu u staklenu bocu
da bude nevera modelu mog broda
kapetana vezah za kormilo koncem
a svakom mornaru dao sam slamku

oseke, plime,  od mjeseca mijene
ne znače mu ništa u ledu od stakla
posada bez žurbe mota konope
sa hridi oblutka ih zovu sirene

oblaci stoje i sunce ne prži
na oblome nebu tek galeba sjene
moj brod ne plovi ne razdvaja vale
od težine sidra što me ovdje drži

s novim vaporom bore se sijede
posrću misli od godina Scile
ne drže više kapetana konci
bacam mu pojas kroz grlo od boce

BORE (lyrics)

na tebe sjećanja lagano blijede
tope se slike iz vremena soli
ruke pletu paučinu s vjeđa
posustaje igra vretena i boli

zaboravljam imena, lica koja gasnu
mjesta i vrijeme gdje bio sam ti drag
šarena pera zalivena u staklu
tek sjetu bude ponekad

prestao sam biti ludi vjetar
iz stare tuge tek probije stih
kad zima zaledi pod očima bore
doći ću ti ipak poslije svih

OTOK SRCA (lyrics)

znala si plesti paučinu
toplim riječima vidati rane
i na prsima hraniti zvijeri
pronaći bljesak koji nedostaje

rukama sunce pokrivati snena
prenijeti vodu s izvora k ušću
svim ribama u moru dati imena
i prazninu zauzdati smijehom

htjela si za svakim novim valom
iznova pisati poruke u pijesku
vidjeti lice svakom palom listu
brojati duše u kapljama rose

što ti sada ostaje od svega
ostao prazan odjek je svoda
i potmula jeka iz praznoga zdenca
umireš od žeđi na otoku srca

BROD OD SUNCA

prezimit ćemo led i isplesti inje u jedra
u gnijezda se ušuljati i gledati ptice
iz kljunova krasti im pjev
i njime nahraniti vukove
da ne zavijaju
dok im odmičemo po snježnoj ravnici
u svome brodu od sunca i jutarnje magle

MJERIM VRIJEME

Mjerim vrijeme
Koliko mi treba da
Rukom prođem
Od uške do vrata
Od vrata do pleća
Kroz tvoju kosu
Dok ležiš u snu i dišeš
Svoje snove
Zaspala, mirna
Uz mene
Privijam se uz tebe
I uz dug izdah
Gasim cigaretu u dlan smrtnosti

ČOVJEK BOJE ZGRADE

zapisujem sebe
svaki tren je dragocjen i jedan
bez previše napora preslikavam se
na tvoje platno

mislim o boji
načinu na koji me gledaš
dok sjediš
na pozadini praznih zidova

ponekad ti u odbljesku oka prepoznam sebe
i dozivanje u pokretu ruke kojom dodiruješ kosu
i duh mi je tada bijeli dim

tada se odmaknem
i zatvaram krug
uspoređujući dubinu otisaka stopala na cesti
s čovjekom boje zgrade

VAGANJE SRCA

umirem u noći
uranjam
režem vjeđe
da pripustim svjetla na zjene

mrki stražari na vratima
lako propuštaju
sve teže vidim
tmina mi kaplje kao katran
kroz krvave treptaje

ljepljiva duša
katran
obilje tmine

šuplje odjekuju kosti
smrad mokrog krzna
njihove crne oči
grobarske pseće

pred njih se prostirem
hladan mozaik 
moji lavovi
zar lebdi pero od tone
ipak

pitanje
odgovor znaju
škrgut od smijeha
zubi

repovi režu zrak
cvilež i brze sjene
slina i želja
lanene trake

tek treptaj
…
jutro daleko
jutro
lak poput pera
jutro
u vatru sunca na slamnatom brodu zore
jutro
tek treptaj

VRATA JUGA

odveden za gole ruke

moje boje moje brige

izveden iz ove sobe

u groblje ptica od slonove kosti

gdje zvuk ostavlja

ogrebotine na noći od stakla

za jutro duet magle i mraza

šapuće pjevno u okvir koji 

čini mi prostor 

kroz njega klizim u vremenu

još jedna vrata

otvaraju portal u smjeru juga

slijedim jata noćnih ptica

čujem im krike

obasjan crvenim svjetlom

slijepi zvjezdoznanac crta putanje

do tvog bijelog sna

UMJETNOST JEZERA

Iz tmine dna vidi samo mreškanje površine na mjesečini, zrcaljenje kristalne kugle u velikoj vodi, i srebrna kiša lebdi svuda oko nje, dajući odsjaja granama potopljenog drveća, koje pomicane podvodnim strujama kao na vjetru, plešu usporeno nekim samo njima znanim ritmom.
Nemir je budi svakog sumraka. Čežnjivo gleda u mutnu daljinu, svaki odbljesak riblje krljušti, svaki sedefni sjaj izgleda joj poput dogovorenog signala i duša joj zaigra od pomisli kako bi to mogao biti On, koji dolazi paleći cigaretu; popravlja kosu, miče pramen s očiju i nehajno joj mahne izdaleka. Tada joj oblaci koji zaklone mjesec oduzmu nadu i ribe ostaju ribe, a školjke su samo školjke, dok se nad dnom valja muljna izmaglica nalik na dim jesenskih vatri od vlažnog lišća.
Tiho jecanje uznemiruje sjene i jata se dižu iz ogoljelog grmlja u spirali sve široj i široj, dok potpuno ne prekriju pogled na površinu, a tada isčezavaju u trenu sklapanja kapka.
Prebire po sadržaju torbice, pažljivo premeće stvari prstima, pokušava očistiti ogledalo, pronaći ruž, na papiriću zapisan broj telefona i popis imena u dva stupca. Kiša ih piše kapima na površini svake jeseni i proljeća, a sve utihle ptice nečujno lepeću nad trulim gnijezdima, zauvijek u petlji povrh otvorenih kljunova gladnih ptića koji ih nijemo dozivaju.
Uznemirena zvucima odozgo, juri ustreptala prema površini, a kako buka postaje sve udaljenija, odustaje i vraća se u olupinu automobila kako bi pričekala Njega baš kao i prije.
I zauvijek.

SAMI

sutra bit ćemo sami
nećeš paliti svjetlo
da se ne razbježim
odmotam vlastito klupko
u nepovrat
sutra bit ćemo sami
zvat ćemo se imenima
i dan gledati kroz prste
navlačeći na sebe krhotine noći
sutra bit ćemo sami
hladno voće, bademi i bijeg
za žedna usta
od neba naručit ćemo kišu
sutra bit ćemo sami
na plamenu šećerna vata
i u vosak šaptaji zaliveni
o danima prošlim
sutra bit ćemo sami

NAJBLIŽE

oteo sam dio ljeta zaboravu ladica i slika
ostao uhvaćen da pratim kako odlaze kroz vrata od juga
vezan uz tebe odlučio sam zauvijek
pribosti srce sunčevom zrakom
uz dugu stazu pored mora
izgraditi kulu s mostom uz tvoj zid uspomena
i nositi nas na rukama
u ono vrijeme prije sna
kada govorimo stvari najlakše usnama
i najbliže srcu

KuK

Danas sam car sitnih stvari koje mi kradu vrijeme u djelićima. Stotinke istječu kroz otvor u dnu stvarnosti.

DAILY ZEN

Krošnje drveća koje proviruju iz polja magle dok autocestom izlazim iz Karlovca kao da pridržavaju tek izišlo sunce koje nalik na bijelu kružnicu visi s neba, prepolovljeno pramenjem i hladno poput mrtvog punog mjeseca u svojoj maglovitoj bjelini. Cesta u daljini nalik je kraju skijaške skakaonice, toboganu u nebo, odskoku u sunce, kamo sve srebrne zvijeri odlaze kako bi svoj metal dale rastopljenosti koja grije. Smrad smoga pomiješan s mirisom željezničkih postaja probija kroz klima uređaj odvrnut do kraja. Lagana jeza potpomognuta hladnoćom čini me prijemčivim za mistično iskustvo koje mi se približava dok automobilom jurim asfaltnom zmijom koja je proždrla put kroz šumu. Trudeći se da ne gledam direktno u sunce, stisnutih kapaka pamtim sliku i brujanje guma dok na radiju svira Pink Floyd.

LJUBAVNICI

Isplela si kosu i bacila ju kroz prozor u tminu da se prolaznici penju i bore s tvojim privatnim zmajem koji se hrani snovima.
Lavež. Cvilež. Hropac.
Tko se to penje u gluho doba noći, čupa te za kosu, čuješ kako kandžama grebe zid.
Vrišti tvoj crni princ, iz dubine krikovi, glasni i dugi, režu poput noževa po skalpu, osjećaš da ti svaki kožu glave guli kao naranču, zarezuje crte kao vodilje za nokte kojima će ti zvijer ogoliti lubanju i zagristi mozak.
Vidiš bljeskove u daljini, na noćnom nebu zvijezde plešu pogo, oči ti lažu,  prstima držiš jabučice u mjestu.
Drugi spava u susjednoj sobi.

BALERINA

vidiš mu lice i godine što su mu dale
toliko nalik je njemu i njoj
istrgnut iz tebe ostavljen na litici
da ga njuše zvijeri
na metalnom stolu tvoje plamene misli
pržile su tvoje ruke tada preslabe da ga brane
i svijet je bio igračka svedena na sastavne dijelove
prazna kutija koja ne pušta glasa
bez srebrnog ključa tvoje srce ne leti
i balerina ne čeka kositrenog vojnika
zauvijek zaustavljena pred skokom u vatru

S VRHA SVIJETA

Zapada crvena zjenica sunca u polusklopljene vjeđe horizonta i
posljednjih vidljivih oblaka predvečerja, što se mrene poput koprene
bjelanjka razbijenog jajeta u vreloj vodi.
Mastan i sedefast lahor kupi pelud lavande i kuša, opsceno ga
prosipajući putem i zasićuje nozdrve šetača, obigravajući oko krošnji
pinije i bora, mazno se uvijajući oko mladih čempresa, napuhujući
posljednje otvorene suncobrane vrelinom potrošenog dana.
Plešu glupe, srebrne ribe u tromim jatima, lijenim krugovima opisujući
meku na bačenim udicama dokonih staraca i njihovih unuka s
mornarskim kapama, koreografijom privlačeći na sebe pažnju ostalih
prolaznika koji sa zanimanjem sitih gnjuraca na tren zastaju kako bi
prstom pokazali parnjaku svu začudnost toga predvidljivog vira.
Tvoje ime, poput zaraznog refrena, vrti mi se mislima dok silazim
uskom stazom, tunelom usječenim kroz crnogorični šumarak, gazeći
ćilim od iglica i mravlje kiseline, izbjegavajući zastale zagrljene
parove i djecu koja trče vrišteći, patuljaste pse koji se pletu oko
nogu i guste rojeve oko svjetiljki, koji ginu na stotine u vrelini
vlastitog mjeseca rasipanog u lepetu krila preplašenih kosova.
Ljeskanje površine, podbuhlo lice Lune pluta poput leša
utopljenika, nudeći se ciplima i pramcima jednookih barki koji joj
grubim cjelovima kidaju blijede obraze.
Hodam kroz tu napučenu večer, pretilu od ljudskosti i života, punu
naznaka sitog propadanja,  gazim odbačene hitinske oklope nanovo
rođenih cikada i osupnut glasnoćom hrskanja usporavam korak, kao da
želim ne skretati previše pažnje na sebe, biti tek jedna od sjena na
kamenom zidu šetnice.
Nazirem ti lik na klupi, sjediš naslonjena, s rukama u krilu, nogom
preko noge, zagledana u mrak pučine.
Usporen sam, nož u medu okrenut postrance, hodam kao kroz vodu, a
želim biti brži, grabiti zrak rukama, plivati kroz tminu.
Sve sporiji sam dok ti prilazim bliže, noge su mi olovo, treperenje
svjetla poput mijena dana i noći. Naprežem se uzaludno, volja nije
dovoljna...
On sjeda pored tebe, grli te, ljubi ti usne i gladi kosu...
Osupnut shvaćam da sam zarobljen u jantaru tvog vremena, nemoćan da
se pomaknem, da išta promijenim, tek promatrač kojemu se pokazuje
trenutak tebe.
S vrha svijeta na mene se cijedi ljepljiva melasa i jedan od ovih
dahova bit će moj posljednji.

MAČKA

Igra svjetla i sjene
tvoje klupko vune
crveno
brzo

maskara
oči spremne i hitre
naznake ogoljenih očnjaka
ne diraj moje

kako sam hitro stvorenje
ljupkost brzine uma
slika na sliku
derem

Skokovi u prazno
nema nikog
da me gleda

I TVOJE

rekla si da se bojiš dodira i da nisi navikla
da te nitko nikada do sada nije toliko
i da se trudiš previše i bojiš da
te se krivo shvati i pretvori to sve u nešto
previše

rekla si da ne daš svoje i da bi bilo prestrašno
da moraš od sebe baciti ili ne daj bože
pustiti svoju brigu drugima

u staklima koja pjevaju
i buka ih diže
govoriš sebi
gubiš fokus
koncentraciju
i sve je prašina

lažem i pravim se da
prestajem biti upleten
u sve to što te čini tobom
teško je i meni jer imam i ja
previše ljepljivih niti oko svojeg groba
tek ponekad u noći
poput vampira izlazim
i gledam sve te boje sivoga
koje su mogle biti moje
i tvoje

a u zoru umirem
i sve je prašina

ZIDOVI OD LJETA

Kralj sam trena, ovog trenutka
Dok dahom bojiš mi misli
Pokrivena kosom okusom sobe
Pod usnama pulsira bilo
Jantar šarenica
Razlivene boje lavande
Zidovi od ljeta
Tek naznake pokreta u bjelini

FRESKA

gledaš me kroz prste
prvakinja drame
ne brineš
jesi li u pravu
teško mi je čitati te
ne puštaš uzdaha ni glasa
plivam teško uz tu struju
ideja u otopljenom vosku
prepireš se s drugim likom
koji odabire ti boje
sukladne mirise i vrijeme svjetla
pričom iz ogledala
sama si sebi stvoritelj
prstom na prst

i tko te vidi
nalik si na fresku
naslikanu davno na svodu kapele

ŽICA

U cirkusu uma
Gdje pajaci bez volje
Kroz moje oči gledaju publiku
Ipak
Na pozornici
Umiru šareno i strasno
Okus šećerne vune
I miris mokre piljevine
Dok
Predstava okončava
Uz krik s visoka gdje
Ekvilibristima ponestaje žice

PJESMA

najlakše bi bilo napisati pjesmu
riječima dati punoću i sjaj
na papir staviti slike i rime
i nešto duboko za kraj

nije li lakše napisati pjesmu
od štita raditi riječima mač
u svakome stihu ridati suze
za svaki bol, poraz i plač

da bude pjesma k'o lutka u krilu
što otvara usta na pjesnikov znak
da bude tek otpor i opis i tuga,
a pjesnik samac, u kućici rak

GARD

kada si me povela za ruku kao slijepca
bojao sam se pružiti korak
od siline magle oko mene koja je presporo nestajala
kada si me povela za ruku i pokazala svijet
kao nevjernik sam iz odricanja preteško
spuštao ruke iz garda
poput starog boksača
kada si me povela za ruku iz moje tmine
bilo me strah ostaviti svijeću jer
naviknute na titraj plamička
moje zjene izgorjet će od sunca
kada si me povela za ruku i zazvala mi ime
moje otupjele uši čule su vrisak
i na tren, skamenjen
u nevjerici sam ti gledao usne
kako osmjehom dovlače svjetlo
kada si me povela za ruku

NIMROD

Nimrod bez cilja dizao je bunu
vrhom jezika kušao je vjetar
daleki miris kadulje i bora
odjek jednoga od drugih života

vagao je srce pjenom od mora
svakoga jutra brojao sijede
k sebi ga zvale mutne daljine
da legne s umornim plijenom

kroz stabla i stijenje u britkoj tišini
pjevala je struna sve rjeđe i rjeđe
imenom je zvao sve jantarne oči
mokrome krznu sklapao vjeđe

i dan ima okus daleke blizine
posrće Nimrod ranjen sam sobom
odjeven u smiraj na humku od lišća
na sebe zlatni navlači pokrov

gdje ponekad slučaj otvori vrata
i kroz njih uteknu sve ranjene zvijeri
ni titraji zraka ne remete spokoj
jer spava lovac sakriven u sjeni