nevjerojatnost činjenice da postoji publika koja čita poeziju, pobija količina vaših kliktaja na pojedine pjesme. Zahvaljujem se Vama, Nevidljivima, Upućenima i Nadobudnima, na u ovom slučaju bezrezervnoj podršci.
Neka Vam je sjenka miša na drugom mjesecu uvijek vidljiva.
početak
moj prijatelj zatvara krug
kružnicu krzavih rubova
drhtavu mu ruku pridržava
centar
odgledane zvijezde okrutno sjaje
u očima bubri gravidna Luna
i kosci nose vodu na preorano polje
svi rezovi moraju biti brzi
u očima sjaji kirurški čelik
rukama odvaguje zrak
gdje je početak
tamo
vrti se kraj
probranim riječima si rekla
da vrijeme čini svoje
da odavno nisi ista ona
koja
toliko malo vremena je prošlo
u stvari ne znam jer ne brojim
na gomili leže naše stvari
i koja od tih je točno moja
a koja tvoja
pristajem na ustupke i smetnje
pijesak u očima osmjesi neznancima
gase se kao mrtve zvijezde
uzorci dana pod kapcima
upiši me u listu
odavno je kao sada
prereži spone i pusti ovaj sprud
da ležerno otpluta i ode
odaberi mokar rukohvat polja
najmekši bosim stopama
iz mrtvog izdvoji budale pčele
možda ti dođe da
trud je bijedan nadomjestak za ljubav
kao tupa igla na metku
koja radi svoj posao
s drugim imenom liježem
svake noći
tražim opravdanja
poput notornih pijanaca
kada presuši vrelo
zbog čega započeti jutro
dočekati se na noge
svariti kavu
oprati prednju stranu kapaka
od svih sranja
koja se lijepe u snu
poput mušica s vjetrobranskog stakla
istisnuti novu dozu volje
iz tube zubne paste
pogledati se u oči
i shvatiti da je sve što me sprečava
činjenica
da se brijem britvicom s tri oštrice
a noževe sklanjamo
van dohvata djece
ostavljamo ih da leže
gore
tonu
jecamo nijemi
ridamo glasno
citiramo Edgara
s rukom na srcu
s knjigom pod rukom
iza tamnih stakala
ne moramo imati oči
a sve se svodi na floru
uglavnom
čak i fauna nakon nekog vremena
zausti iz neprobavljivog očaja
nikad više
iz svega izvedi zaključak
probavi hladnu metalno hladnu
iglu mreže
što bode po kori mozga
i svi konjanici s isukanim sabljama
i svi tenkovi, predatori, maljutke i patrioti
noževi i drugi sudionici u hropcu
samo su preljev od jagode
slijepom djetetu
s kuglom vanilije u kornetu
studen kida kovalentne veze
mijenja mentalne mape sudionika
u ovome padu s Olimpa
svatko udara o vlastiti busen
drugačije se potpisuje crvenom tintom
svi smo Ikari za jedan dan
u nijemom filmu
trzavom
ubit ću sunce
bijelim štapom iskopati oko
nakon toga
danju zavijati na satelite
i noću psovati mjesec
brojati tauride
dok visim obješen o stup
s drvenim klinovima koji mi probadaju prsa
siguran da ću prepoznati pravo vrijeme
za preobrazbu
u vlastitog superheroja
dok se ljudi ne razbježe
prilikom dolaska vlaka
na stanicu
u jutru sam jedva prepoznao dan
bačen
svom dramatikom jesenjeg pljuska
kroz pukotine u atmosferi
s ruku se ljušti ispisana
jačina UV zračenja
kao i težina
i ona je razmažena jedinica
danas pršte ekstremi
nakon sklanjanja u zaklon
moram
pitati Kennetha za frekvenciju
potmuli zuj
u izgriženom voću
trza se zadak
zelena metalik
(podsjeća me na moj stari automobil)
i glatka crna
zaštitna obloga space shuttlea
koja gori u atmosferi
prilikom silaska
u ovome vrtu neobično svjetlo
zamućuje oblike
ispaljuje plotun u nebesa
poput signala
koji navodi skarabeje
do luka u zraku
kruške i čvorci
svjetlo bez sunca
u zapadu dan
ležerno pluta
s mjesta me dižeš rukom
iz vedrine
zastaješ usred rečenice
i nehajno kažeš: u vazi na stolu živo, još uvijek cvjeta sitno plavo cvijeće s groba mrtvog ljeta
grad se spaja s nebom
univerzalno siva
vezivno tkivo
betona, smoga i niske naoblake
testira jačine psećih povodaca
i težine automobila
raskalašeno
sred ozona i praska
munje se pare s kablovima dalekovoda
večeras praštam si lakše
kriva skretanja
nedostatke
nanešenu bol
večeras razumijem
sebe
i tebe
i čujem kako naš nepotrošeni smijeh
razbija novi sloj žbuke
na derutnoj fasadi bijelog šuma
koji od truda da nam uđe u uši
ne primjećuje kako gubi svrhu
postaje nakaradni larpurlartizam
buka sebe radi
večeras sam odlučio zaboraviti
potrošene dijelove sebe
koje sam sakrivao tim zvukom
i zamahom ruke
prizvati neki novi riff
za opus
omiljenog benda
s pokojim novim članom
legla si uz mene
na uzak ležaj
ili lijes:
vrijeme je da me sakriješ
na površini vode vidim potrese
na nebu je znamenje
a i budilica će uskoro presjeći ovo sada
megatonskim vriskom
ipak
ne brine me zora
ona će
plodnom vodom
ohladiti reaktor
pozovi me jaukom
znat ću odabrati pravu težinu riječi
koje ću pritisnuti usnama
na ranjeno mjesto
nožem ću odstraniti pijavice
razbiti kristale
moje ruke bit će ti oblog
smrvit ću sve tablete
otrovati otrov u krvi
i kroz prozor baciti boga
horizont
ravnica jedne boje
pokošeni astronauti nabijeni na stabla akacije
čini se eksplodirat će svijet
ali to je
samo odbljesak sunca s vizora
treptaj krika
a sutra je novi brod
koji plovi kroz drip
kružiš
još uvijek
dvodimenzionalan
izrezan iz papira
urušavaš se u sebe tražeći dubinu
vrhom brazdaš površinu vode
chemtrailsi zbunjuju hobotnice
ne trepću ribe
u svemiru muk
blazirana publika
namotava žile na kosti
ulični bestijarij vreba s visoka
skrenule pijance
ranjene spavače
a ti pripazi
večeras obuci kevlar
obrubi lice maskarom
zagrizi jezik
i slikaj cvijeće adrenalinom
neka polutke rade asinkrono
dok igraš se staklom
perlama i britvom
razmazuješ krv po obrazima
pravdaš se Jungom
reptilom u sebi
na vratu trubi
stakleni Ganeša
sjetiti se hladnoće šumske zore i kondenzacije na palom lišću; čini ti se da možeš čuti vrijeme kako se približava obučeno u tišinu, kruži oko tebe, njuši te, zapišava i obilježenog ostavlja da dočekaš smjenu straže plutati u blatnoj izmaglici, ne disati, umrtvljen i bezbrižan, nedodirljiv i vanvremenski, umom dotaknuti nešto, a onda se siguran i svoj odbaciti nogama do površine i udahnuti zraka iz umirujuće sunčane buke koja ohrabrujuće tapše pleća i pozdravlja povratnika
u jutru sam namirisao Kaliforniju
antiseptik, kava, ulje za prženje
sjena električne kosilice
i sablasan zvuk sprinklera
koji kiši po bazenu
ulice
bez ptica
mačaka i pasa
iz daljine samo zveckanje lanca
na kolicima supermarketa
krumpiri na komad
deset vrsti dinje
i mesar koji nema pojma što je to šnicla
ne zanima ga svjetska politika
ali svako jutro trči uz obalu
i svesrdno preporučuje Sea World
gdje tavori delfinska gerijatrija
kažem okej
možda me pojedu orke
gledali smo si u ruke
što ćemo s njima
u ovoj nebuli
sami
bez krila
ne vidim više
drugi mjesec na nebu
ipak
možemo razmaknuti zavjese
otvoriti okna
iskočiti van
padati
bez dna
padati
uskladiti vrijeme smrti
ako dovoljno brzo mašemo rukama
u koje smo zaboli pera
stajao sam u mjestu
kada su rođeni miševi
nisam se pomakao
ne želim znati
kako su se jako tresla brda
zatvorit ću oči
pred bićem u jantaru
jer ako dovoljno dugo gledam
pomaknut će se
vjeruj mi
dovoljna mi je ova stvarnost
ako otvorim oko
ponestat će leda
kojim ju održavam na životu
i navrijet će gušća
drugačija
tuđa
i glodavci će proždrijeti sada
do kosti
ljudi
djeca
žamor
ponegdje zadržan dah
zvonce bicikla
i prljava koljena
romobili automobili
dječja igra
kape rukavice šalovi
snijeg
njihova ulica
nazdravljanje
svadba
jedna skromna obitelj
crno bijele fotografije mrtvih
na koje nitko ne polaže pravo
i zbunjen izraz lica označenih
pristojnost i ljudskost
ozračenih
golih
vezanih
premlaćenih
kada čuju
"Smiješak!"
u Prvom Vremenu
svatko na svojoj lopti
balansiramo držeći se za ruke
održavamo se uspravnim
dižemo jedno drugo s koljena
držimo jedno drugome obraz u ruci
palcem putujemo jagodičnom kosti
vidimo se kako starimo pred nama
svaki potmuli otkucaj produbljuje crte na našem licu
padamo u vrijeme
iza nas slike života
trenutaka zaleđenih i dragih
bitnih i strašnih
ne vidimo ih jasno
samo odraz
boju
stih
koji postaje
nešto nezamjenjivo u žilama
mitohondrijska DNK
epska pjesma o stvaranju
iz šake sipi mandala
u centru
zvat ćemo se majka
...
za tebe se prisjećam prohladnog jutra ispunjenog vonjem starih memljivih garaža u ulicama kroz koje sam prolazio prečacem do škole tog ranog ljeta. prošao bih pored vrtića iz čije kuhinje se već širio miris prženog luka, paštete mazane na kruh i lupanje plastičnih prugastih šalica u koje se točio čaj. s desne strane, na livadici između trošnih trokatnica, pjev kosova je odjekivao od zidova i tjerao riđu mačku na prozoru da brže mlati repom dok ih je fiksirala pogledom i suzdržavala se od skoka s prvog kata. tada bih došao do prijelaza preko prve ceste i propustio automobil još zamagljenih stakala kojim je upravljao vozač krmeljavih očiju paleći prvu jutarnju cigaretu. između grmova još je bilo pramenja magle, a rosa na topolama reflektirala je svjetlost lijenog jutarnjeg sunca čineći stabla nalik susjednim neboderima s čijih prozora se odbljesak takmičio s lišćem u zasljepljivanju golubova. nadomak školske ograde, preko krova višekatnice u sliku bi ušetala visoka staklena zgrada TEŽa u kojoj je uvijek gorjelo svjetlo, neovisno o dobu dana ili noći. sa zaobilaznice dopirali bi zvukovi automobila i smrad ispušnih plinova, tek tada mi dajući do znanja da živim u gradu punom putnika.
...
Kasna jesen oduzima danima zadnji dah ljeta, tmuri se škrto sunce obrvama od oblaka, jenjava miris ulja za plažu i zarastaju stazice kroz šipražje. Usamljene ptice lete u širokim krugovima, ne prkoseći previše vjetrovima koji preuzimaju nebo nad šetnicom i dovlače sivilo na horizont. U daljini, bljeskovi munja iskre na vražjem nakovnju, prikivajući nebo za more, loveći u mrežu crne brodove koji sporo režu cementnu površinu. Mediteran se povlači pred nadolazećim skalpelom hladnoće.
Krši suhe čvornate ruke, zagledan u metalno sivu pučinu. Bura pjeni more i tjera mu kosu u oči dok promrzao sjedi na osmatračnici sav uvučen u sebe. Vjetar mu ponekad šapće, ponekad vrišti na uho sve one stvari koje tiho tapkaju oko njegovog svjesnog uma, koje zna držati pod kontrolom kada nije na osami.
Dolazi on ovamo već dugo. Pred kraj svake sezone nijemo pozdravlja dežurnog spasioca na polupraznoj plaži i sjeda na zidić, trudeći se biti neupadljiv dok pali cigaretu i odlaže stvari pored sebe. Donesu mu limenku i potapšaju po plećima, koji put pitaju za zdravlje. Ponekad čuje tuđe razgovore. Tada se ježi i pokušava se učiniti manjim, dok rukom u kojoj je cigareta skriva lice, povlačeći duge dimove.
Kako umire sunce, sve je usamljeniji na zidiću, sve dok s prvim kišama i sve češćom burom ne ostane potpuno sam. Tada sjeda na osmatračnicu i gleda u daljinu.
Duhovi prošlih ljeta, mladi i ludi, obigravaju oko stupova i penju se na vrh jarbola, skačući u nalete bure da ih otpuše dalje na pučinu. Pričinjava mu se graja i smijeh, dječja dozivanja majki na obali, škrgut oblutaka pod nogama i odbljesci sunca s tijela na plaži.
Vidi ih nasmijane, s torbama na plećima, kako silaze stepenicama. Smijeh im zvonko ječi odbijajući se od litice kojom se spuštaju. Dugokose nasmiješene djevojke i pripiti mladići poput jata čvoraka slijeću na grote i rasprostiru ručnike, zveckaju bocama i šuškaju vrećicama. Uskoro se čuje gitara i neka ljetna pjesma o lijepom, sunčanom danu.
Sve je glasnija pjesma, riječi im bježe, hihot i cika na suncu, pljusak skokova u vodu.
Nije odmah reagirao, tup od topline, tek je lijeno zadigao šilt i pokušao priviknuti oči na svjetlost. Nesigurnih nogu stao se spuštati niz ljestve, još uvijek ne videći jasno što je uzrokovalo muk među ljudima na plaži. Kada su započela zapomaganja, odvučen rukama, našao se na rubu mola. Nije siguran je li on sam skočio ili je bio gurnut s obale.
Vidi im oči u moru, kosa poput morske trave uokviruje im blijeda lica. Dok lomi uzbibanu opnu, čini mu se da ga prate pogledima kroz valove.
Zamasima ruku para tkanje vremena i ne osjeća više hladnoću, treperenje svjetlosti u dubini doziva ga kao naopaka lanterna. Dograbit će prvu ruku, povući k sebi nadnaravnom snagom, iščupati njenu bjelinu iz te proždiruće modrine...
Gleda ju kako tone sve dublje u mutno plavetnilo, ruku ispruženih iznad glave, prstima u grču vukući vlastitu kosu u bezumnoj želji da se izdigne iznad površine, iskolačenih očiju i usana iskrivljenih u grimasu užasa.
Hita, izdržat će, osjeća da može, rukama grabi more, razgrće valove dlanovima, s obale vriska i povici, dah mu ne dolazi na usne. U rukama osjeća njenu kosu kako mu klizi kroz prste, nema snage za stisak. U nijemom kriku pokazuje zube, lomi caklinu, u grudima mu plamen proždire pluća. Izvrće se na leđa, širi ruke i pluta, u grču pokušavajući udahnuti nebo.
Mlada lica s očima od sedefa grabe se za njegove raširene ruke kao za grane i izlaze iz mora da ih vjetar otpuše u blještavu bijelu svjetlost davnog sunca onog ljetnog dana.
Iz mora kraj obale, okrugle riblje oči bez treptaja promatraju prelomljeni svijet iznad , a nijema usta ne hvataju zraka za krik.
Na kraju mola natikače, na stolici uredno složeni kapa i majica, s kamenom na vrhu, da ih vjetar ne odnese, poput ostavštine, umjesto isprike svijetu.
Po vodi bosih stopala hoda spašeni spasilac spasitelju.
koliko ruku je dovoljno
da budem pravilno
precrtan
svi
obrisi
nanosi
brisanja
od sviju listova
koje je moje Sada
vrijeme izbora
ta vještina nema okusa
glasno pucaju
folikuli vremena
noćas
obujmi me udovima
u slobodnom padu
gledat ću planetu
kako plovi
kroz Kali Yugu
plava
postoji riječ za tri boje odjednom
tinta
zacrtava trase noćnih linija
koje sakupljaju ranjenike
(ne možeš reći da je samo jedna
za svaku ti treba drugačije svjetlo) zelena
u izlozima
pod vrištanjem reklama
u mirisnom tragu jeftine hrane
smradu dizela
urina
i kiše
nogama šljapkam po nebu
sazviježđa u lokvama
horoskop precrtava na potplate cipela
večeras si ugazio u sreću siva
na stanici
Rutger Hauer sjedi na kiši i bode si dlan
topi se snijeg
limena glazba i recitali
što sam činio i bio
od ljubavi i taštine
oko mene mokre čizme
crne žene
i ljubičast svilen šal
tako bih rado ustao
i pričao o vjenčanju pod hrastom
zlatu
i najzelenijim kolima
ovdje
kroz kapke ne probija svjetlo
zjenica ne mjeri nebo
kad dogori stijenj
a izvor dotakne ušće
i ptice kao zadnja na sprovodu lica
kriknu nadamnom za kraj
protrni jednom zbog mene
i zavitlaj moj strah od svijeta
daleko od ovog rodnog spokoja
Topi se plastika odbačenih vrećica, sunce proždire svaki logo. Crveno-zelene i žuto-plave amorfne mase kao da bivaju upijene u krupnozrnati asfalt već sit sokova poludjele protuberantne naranče na kobaltnom nebu.
Kroz oštećene ventile hidranta jeca drevno usahlo more, zveckaju bijele kosti neiskopanih kitova i škljocaju zubi megalodona na svaki nasrtaj pijuka i bušilica znojnih radnika Holdinga, što poput pljačkaša grobova remete mir cijele jedne epohe.
lovim te udicom na srce
pribadačom te prikivam na list po kojem pišem
vitlam riječima što gasnu
potrošene supernove izrečene
ali
opisujem svijet od svjetla i boja
slike iz djetinjstva kroz sepiu nalik mreni
i dječji hihot i mirisi koji dopiru kroz odškrinuta vrata osunčane sobe
gdje si rasla
poredim ih s mojima
vrijeme topline kroz slow motion
i uvijek spoznaja pripadanja
vjerojatno smo se pronalazili na licima prolaznika
nikada sučeljeni
u automobilima na semaforu
svatko u svom rukavcu vremena
s drugim rukama na licu
prepoznajem te na fotografijama
s kojih pršti tvoj smijeh
i nekako
i ja sam tamo
i on je tamo u iskri vidljivoj tek kada u isto vrijeme
upitamo jedno drugo
istu stvar
na koju oboje znamo odgovor
trgaš mi misli kretanjem dlanova pred licem
lovim ih lebdeće po zraku pred sobom
u okretu si ne vidim ti oči vrtiš se
opisuješ se prstima mi pišeš svoja imena toga trenutka
na tragu sam
pričinjava mi se tvoje lice u snima
poput kapi krvi u cvijetu bijeloga sljeza
van svega
delikatno
oštro
zarez skalpelom
u čiju kožu da se uvučem kada moja pukne
i proviri grimiz i bijelo
što bode svima oči
kada vučem vreću od prvoga sebe
u vodu
izazivam nebesa ispisujući poruke na obali
crvenim slovima nemušte psovke
gazim pijesak crtajući priču
stopama od krvi dijelovima sebe
prikivam se kostima za iskru
da ne gubim
dišem si dah
izdan zrakom oko sebe
crtam ti nove oči crtam ih prstima
oblikujem
naznake usana
mjereći ih svojima
mirisom vabim nozdrve dozivam u tebe čuješ me
kako ti prolazim prstima kroz kosu i
dahom opisujem porculanski vrat iz
ramena prizivam ruke noktom pišem ti linije dlana
neprekinute i prave
pod mojim dlanovima niču same
kupole grudi i na bjelini majčina spona
vreteno si a
sred bokova
stvaram si mjesto za mene
odabirem pravu mjeru za bijeg i ti
konačno dodiruješ zemlju
stopalima mijenjaš lice svijeta
otimam veo kojim me braniš od zbilje
stvaram te novu
sklapamo dušu zajedno
i vraćamo iskru
u te umorne oči
pronalaziš me u jutra kada spavam
razapet sam
grizeš me za vrat i
rukom brišeš zle snove
raspuštenom kosom pišeš svoje ime na mojim prsima
šapćeš mi da sam ja
kradeš lica i trudiš se da
si ipak nanovo
ista ona
koja me prati tamo gdje
svi snivamo sami
prezimit ćemo led i isplesti inje u jedra
u gnijezda se ušuljati i gledati ptice
iz kljunova krasti im pjev
i njime nahraniti vukove
da ne zavijaju
dok im odmičemo po snježnoj ravnici
u svome brodu od sunca i jutarnje magle
Mjerim vrijeme
Koliko mi treba da
Rukom prođem
Od uške do vrata
Od vrata do pleća
Kroz tvoju kosu
Dok ležiš u snu i dišeš
Svoje snove
Zaspala, mirna
Uz mene
Privijam se uz tebe
I uz dug izdah
Gasim cigaretu u dlan smrtnosti
Iz tmine dna vidi samo mreškanje površine na mjesečini, zrcaljenje kristalne kugle u velikoj vodi, i srebrna kiša lebdi svuda oko nje, dajući odsjaja granama potopljenog drveća, koje pomicane podvodnim strujama kao na vjetru, plešu usporeno nekim samo njima znanim ritmom.
Nemir je budi svakog sumraka. Čežnjivo gleda u mutnu daljinu, svaki odbljesak riblje krljušti, svaki sedefni sjaj izgleda joj poput dogovorenog signala i duša joj zaigra od pomisli kako bi to mogao biti On, koji dolazi paleći cigaretu; popravlja kosu, miče pramen s očiju i nehajno joj mahne izdaleka. Tada joj oblaci koji zaklone mjesec oduzmu nadu i ribe ostaju ribe, a školjke su samo školjke, dok se nad dnom valja muljna izmaglica nalik na dim jesenskih vatri od vlažnog lišća.
Tiho jecanje uznemiruje sjene i jata se dižu iz ogoljelog grmlja u spirali sve široj i široj, dok potpuno ne prekriju pogled na površinu, a tada isčezavaju u trenu sklapanja kapka.
Prebire po sadržaju torbice, pažljivo premeće stvari prstima, pokušava očistiti ogledalo, pronaći ruž, na papiriću zapisan broj telefona i popis imena u dva stupca. Kiša ih piše kapima na površini svake jeseni i proljeća, a sve utihle ptice nečujno lepeću nad trulim gnijezdima, zauvijek u petlji povrh otvorenih kljunova gladnih ptića koji ih nijemo dozivaju.
Uznemirena zvucima odozgo, juri ustreptala prema površini, a kako buka postaje sve udaljenija, odustaje i vraća se u olupinu automobila kako bi pričekala Njega baš kao i prije.
I zauvijek.
sutra bit ćemo sami
nećeš paliti svjetlo
da se ne razbježim
odmotam vlastito klupko
u nepovrat
sutra bit ćemo sami
zvat ćemo se imenima
i dan gledati kroz prste
navlačeći na sebe krhotine noći
sutra bit ćemo sami
hladno voće, bademi i bijeg
za žedna usta
od neba naručit ćemo kišu
sutra bit ćemo sami
na plamenu šećerna vata
i u vosak šaptaji zaliveni
o danima prošlim
sutra bit ćemo sami
oteo sam dio ljeta zaboravu ladica i slika
ostao uhvaćen da pratim kako odlaze kroz vrata od juga
vezan uz tebe odlučio sam zauvijek
pribosti srce sunčevom zrakom
uz dugu stazu pored mora
izgraditi kulu s mostom uz tvoj zid uspomena
i nositi nas na rukama
u ono vrijeme prije sna
kada govorimo stvari najlakše usnama
i najbliže srcu
Krošnje drveća koje proviruju iz polja magle dok autocestom izlazim iz Karlovca kao da pridržavaju tek izišlo sunce koje nalik na bijelu kružnicu visi s neba, prepolovljeno pramenjem i hladno poput mrtvog punog mjeseca u svojoj maglovitoj bjelini. Cesta u daljini nalik je kraju skijaške skakaonice, toboganu u nebo, odskoku u sunce, kamo sve srebrne zvijeri odlaze kako bi svoj metal dale rastopljenosti koja grije. Smrad smoga pomiješan s mirisom željezničkih postaja probija kroz klima uređaj odvrnut do kraja. Lagana jeza potpomognuta hladnoćom čini me prijemčivim za mistično iskustvo koje mi se približava dok automobilom jurim asfaltnom zmijom koja je proždrla put kroz šumu. Trudeći se da ne gledam direktno u sunce, stisnutih kapaka pamtim sliku i brujanje guma dok na radiju svira Pink Floyd.
Isplela si kosu i bacila ju kroz prozor u tminu da se prolaznici penju i bore s tvojim privatnim zmajem koji se hrani snovima.
Lavež. Cvilež. Hropac.
Tko se to penje u gluho doba noći, čupa te za kosu, čuješ kako kandžama grebe zid.
Vrišti tvoj crni princ, iz dubine krikovi, glasni i dugi, režu poput noževa po skalpu, osjećaš da ti svaki kožu glave guli kao naranču, zarezuje crte kao vodilje za nokte kojima će ti zvijer ogoliti lubanju i zagristi mozak.
Vidiš bljeskove u daljini, na noćnom nebu zvijezde plešu pogo, oči ti lažu, prstima držiš jabučice u mjestu.
Drugi spava u susjednoj sobi.
vidiš mu lice i godine što su mu dale
toliko nalik je njemu i njoj
istrgnut iz tebe ostavljen na litici
da ga njuše zvijeri
na metalnom stolu tvoje plamene misli
pržile su tvoje ruke tada preslabe da ga brane
i svijet je bio igračka svedena na sastavne dijelove
prazna kutija koja ne pušta glasa
bez srebrnog ključa tvoje srce ne leti
i balerina ne čeka kositrenog vojnika
zauvijek zaustavljena pred skokom u vatru
Zapada crvena zjenica sunca u polusklopljene vjeđe horizonta i
posljednjih vidljivih oblaka predvečerja, što se mrene poput koprene
bjelanjka razbijenog jajeta u vreloj vodi.
Mastan i sedefast lahor kupi pelud lavande i kuša, opsceno ga
prosipajući putem i zasićuje nozdrve šetača, obigravajući oko krošnji
pinije i bora, mazno se uvijajući oko mladih čempresa, napuhujući
posljednje otvorene suncobrane vrelinom potrošenog dana.
Plešu glupe, srebrne ribe u tromim jatima, lijenim krugovima opisujući
meku na bačenim udicama dokonih staraca i njihovih unuka s
mornarskim kapama, koreografijom privlačeći na sebe pažnju ostalih
prolaznika koji sa zanimanjem sitih gnjuraca na tren zastaju kako bi
prstom pokazali parnjaku svu začudnost toga predvidljivog vira.
Tvoje ime, poput zaraznog refrena, vrti mi se mislima dok silazim
uskom stazom, tunelom usječenim kroz crnogorični šumarak, gazeći
ćilim od iglica i mravlje kiseline, izbjegavajući zastale zagrljene
parove i djecu koja trče vrišteći, patuljaste pse koji se pletu oko
nogu i guste rojeve oko svjetiljki, koji ginu na stotine u vrelini
vlastitog mjeseca rasipanog u lepetu krila preplašenih kosova.
Ljeskanje površine, podbuhlo lice Lune pluta poput leša
utopljenika, nudeći se ciplima i pramcima jednookih barki koji joj
grubim cjelovima kidaju blijede obraze.
Hodam kroz tu napučenu večer, pretilu od ljudskosti i života, punu
naznaka sitog propadanja, gazim odbačene hitinske oklope nanovo
rođenih cikada i osupnut glasnoćom hrskanja usporavam korak, kao da
želim ne skretati previše pažnje na sebe, biti tek jedna od sjena na
kamenom zidu šetnice.
Nazirem ti lik na klupi, sjediš naslonjena, s rukama u krilu, nogom
preko noge, zagledana u mrak pučine.
Usporen sam, nož u medu okrenut postrance, hodam kao kroz vodu, a
želim biti brži, grabiti zrak rukama, plivati kroz tminu.
Sve sporiji sam dok ti prilazim bliže, noge su mi olovo, treperenje
svjetla poput mijena dana i noći. Naprežem se uzaludno, volja nije
dovoljna...
On sjeda pored tebe, grli te, ljubi ti usne i gladi kosu...
Osupnut shvaćam da sam zarobljen u jantaru tvog vremena, nemoćan da
se pomaknem, da išta promijenim, tek promatrač kojemu se pokazuje
trenutak tebe.
S vrha svijeta na mene se cijedi ljepljiva melasa i jedan od ovih
dahova bit će moj posljednji.
rekla si da se bojiš dodira i da nisi navikla
da te nitko nikada do sada nije toliko
i da se trudiš previše i bojiš da
te se krivo shvati i pretvori to sve u nešto
previše
rekla si da ne daš svoje i da bi bilo prestrašno
da moraš od sebe baciti ili ne daj bože
pustiti svoju brigu drugima
u staklima koja pjevaju
i buka ih diže
govoriš sebi
gubiš fokus
koncentraciju
i sve je prašina
lažem i pravim se da
prestajem biti upleten
u sve to što te čini tobom
teško je i meni jer imam i ja
previše ljepljivih niti oko svojeg groba
tek ponekad u noći
poput vampira izlazim
i gledam sve te boje sivoga
koje su mogle biti moje
i tvoje
Kralj sam trena, ovog trenutka
Dok dahom bojiš mi misli
Pokrivena kosom okusom sobe
Pod usnama pulsira bilo
Jantar šarenica
Razlivene boje lavande
Zidovi od ljeta
Tek naznake pokreta u bjelini
gledaš me kroz prste
prvakinja drame
ne brineš
jesi li u pravu
teško mi je čitati te
ne puštaš uzdaha ni glasa
plivam teško uz tu struju
ideja u otopljenom vosku
prepireš se s drugim likom
koji odabire ti boje
sukladne mirise i vrijeme svjetla
pričom iz ogledala
sama si sebi stvoritelj
prstom na prst
i tko te vidi
nalik si na fresku
naslikanu davno na svodu kapele
U cirkusu uma
Gdje pajaci bez volje
Kroz moje oči gledaju publiku
Ipak
Na pozornici
Umiru šareno i strasno
Okus šećerne vune
I miris mokre piljevine
Dok
Predstava okončava
Uz krik s visoka gdje
Ekvilibristima ponestaje žice
