Spasilac

Kasna jesen oduzima danima zadnji dah ljeta, tmuri se škrto sunce obrvama od oblaka, jenjava miris ulja za plažu i zarastaju stazice kroz šipražje. Usamljene ptice lete u širokim krugovima, ne prkoseći previše vjetrovima koji preuzimaju nebo nad šetnicom i dovlače sivilo na horizont. U daljini, bljeskovi munja iskre na vražjem nakovnju, prikivajući nebo za more, loveći u mrežu crne brodove koji sporo režu cementnu površinu. Mediteran  se povlači pred nadolazećim skalpelom hladnoće.
Krši suhe čvornate ruke, zagledan u metalno sivu pučinu. Bura pjeni more i tjera mu kosu u oči dok promrzao sjedi na osmatračnici sav uvučen u sebe. Vjetar mu ponekad šapće, ponekad vrišti na uho sve one stvari koje tiho tapkaju oko njegovog svjesnog uma, koje zna držati pod kontrolom kada nije na osami.
Dolazi on ovamo već dugo. Pred kraj svake sezone nijemo pozdravlja dežurnog spasioca na polupraznoj plaži i sjeda na zidić, trudeći se biti neupadljiv dok pali cigaretu i odlaže stvari pored sebe. Donesu mu limenku i potapšaju po plećima, koji put pitaju za zdravlje. Ponekad čuje tuđe razgovore. Tada se ježi i pokušava se učiniti manjim, dok rukom u kojoj je cigareta skriva lice, povlačeći duge dimove.
Kako umire sunce, sve je usamljeniji na zidiću, sve dok s prvim kišama i sve češćom burom ne ostane potpuno sam. Tada sjeda na osmatračnicu i gleda u daljinu.
Duhovi prošlih ljeta, mladi i ludi, obigravaju oko stupova i penju se na vrh jarbola, skačući u nalete bure da ih otpuše dalje na pučinu. Pričinjava mu se graja i smijeh, dječja dozivanja majki na obali, škrgut oblutaka pod nogama i odbljesci sunca s tijela na plaži.
Vidi ih nasmijane, s torbama na plećima, kako silaze stepenicama. Smijeh im zvonko ječi odbijajući se od litice kojom se spuštaju. Dugokose nasmiješene djevojke i pripiti mladići poput jata čvoraka slijeću na grote i rasprostiru ručnike, zveckaju bocama i šuškaju vrećicama. Uskoro se čuje gitara i neka ljetna pjesma o lijepom, sunčanom danu.
Sve je glasnija pjesma, riječi im bježe, hihot i cika na suncu, pljusak skokova u vodu.
Nije odmah reagirao,  tup od topline, tek je lijeno zadigao šilt i pokušao priviknuti oči na svjetlost. Nesigurnih nogu stao se spuštati niz ljestve, još uvijek ne videći jasno što je uzrokovalo muk među ljudima na plaži. Kada su započela zapomaganja, odvučen rukama, našao se na rubu mola. Nije siguran je li on sam skočio ili je bio gurnut s obale.
Vidi im oči u moru, kosa poput morske trave uokviruje im blijeda lica. Dok lomi uzbibanu opnu, čini mu se da ga prate pogledima kroz valove.
Zamasima ruku para tkanje vremena i ne osjeća više hladnoću, treperenje svjetlosti u dubini doziva ga kao naopaka lanterna. Dograbit će prvu ruku, povući k sebi nadnaravnom snagom, iščupati njenu bjelinu iz te proždiruće modrine...
Gleda ju kako tone sve dublje u mutno plavetnilo, ruku ispruženih iznad glave, prstima u grču vukući vlastitu kosu u bezumnoj želji da se izdigne iznad površine, iskolačenih očiju i usana iskrivljenih u grimasu užasa.
Hita, izdržat će, osjeća da može, rukama grabi more, razgrće valove dlanovima, s obale vriska i povici, dah mu ne dolazi na usne. U rukama osjeća njenu kosu kako mu klizi kroz prste, nema snage za stisak. U nijemom kriku pokazuje zube,  lomi caklinu, u grudima mu plamen proždire pluća. Izvrće se na leđa, širi ruke i pluta, u grču pokušavajući udahnuti nebo.
Mlada lica s očima od sedefa grabe se za njegove raširene ruke kao za grane i izlaze iz mora da ih vjetar otpuše u blještavu bijelu svjetlost davnog sunca onog ljetnog dana.
Iz mora kraj obale, okrugle riblje oči bez treptaja promatraju prelomljeni svijet iznad , a nijema usta ne hvataju zraka za krik.
Na kraju mola natikače, na stolici uredno složeni kapa i majica, s kamenom na vrhu, da ih vjetar ne odnese, poput ostavštine, umjesto isprike svijetu.
Po vodi bosih stopala hoda spašeni spasilac spasitelju.