Cappuccino, macchiato

sjedimo za drvenim stolom u kamenoj kući

izvana dopire bezobrazan miris kiše

kroz otvorena vrata vjetar palaca jezicima tendi

i zvižduće kroz trule zube staroga grada

a nama se čini da nikada nismo bili mladi kao sada

pitaš me je li i meni hladno i zamahuješ

skutom pletene veste na kopčanje sprijeda

priljubljujući se uz mene 

oboje osluškujemo

možda čujemo kamene blokove rive kako padaju u more

Napukla jutra

vrijeme mi prijeti odavno izdaleka

kroz imanja i nemanja

kroz oseke plime

kroz zube mi psuje i čelo mi mršti

na usnama krivi

tvoje ime

ali ponekad pjano upola volje

da mi da vidim

da mi da prođem

kroz mirise, boje

jutra kidana kišom

buđenja u dvoje

mamurno vrijeme mi daje minute

daje mi žara i volje te krasti

od napuklog jutra ranjivu, snenu

od mirisa rose i sanjive strasti

odrazi nose dio mi duše

i mrzim ta stakla, srebro, kristale

ta napukla jutra i bore i sijede

odnose tebe koja si bila

dio mene

Slobodna

u danima sna slobodna si od sjećanja

puštena padaš s oblaka

rukama grabiš zrak oko sebe

buđenje je izlika

da prekineš more i pad

u rijeci protječu ti dani

gledaš s obale, ne diraš i ne piješ

tek kroz vodu prođeš prstima

da osjetiš što propuštaš

niz ramena razlivena ti kosa

danas ne vidim ti lice

 tek tragovi u zraku

do svega što očima upijaš u sebe

još jedan dan nevidljiv

slijedim tvoje tragove u snu

Deuteronomija

odlučila si sjesti na obalu
očima potopiti dan
žarom izbosti
debeli mjesec nad dalekim ušćem
glup i pijan

ako ti skrenem pažnju
psi će odnijeti kolijevku daleko od šaša
i sve što će nositi voda
bit će lešina sna o izlasku

plitko disanje
nitko ti ne vidi lice
u kosi
bljuvotina
vino
grimase
u šarenici slika mjeseca
u šakama pijesak
kamen
i zeleno staklo

negdje drugdje
netko drugi
tjera šakale smijehom

Cedrus libani

noć u nama istječe na oči
magla utišava grad
stat ćemo pored velike kuće
iz oluka
rukama grijati kišu

disanjem ti rosim trepavice
u prizmi svjetla semafora
na koži mokro drvo
cedrovina

Agni

bacaš varnice poput zapaljenog vretena što se vrti oko svoje osi

valjaš se poput plime sadržaja u svaki isprazni memento

ponekad zbog tebe ostajem bez obrva

Aqua regia

sanjao sam da opet nosim tvoj smeđi kaput od devine dlake

sav moj svemir omeđen njime

rožnata dugmad i omče od kože

na zimskome pragu miris stare krvi i šušketanje glavice maka

s prozora para zlatotopke i boje povrća u loncu

buđenje vikom i jutarnja kava

svjetlucav život bez misli o smrti

Poštovana Akademijo...

u nijemom filmu
trzavom
ubit ću sunce
bijelim štapom iskopati oko
nakon toga
danju zavijati na satelite
i noću psovati mjesec
brojati tauride
dok visim obješen o stup
s drvenim klinovima koji mi probadaju prsa
siguran da ću prepoznati pravo vrijeme
za preobrazbu
u vlastitog superheroja
dok se ljudi ne razbježe
prilikom dolaska vlaka
na stanicu

Paradoksno spavanje

u jutru sam jedva prepoznao dan
bačen
svom dramatikom jesenjeg pljuska
kroz pukotine u atmosferi
s ruku se ljušti ispisana
jačina UV zračenja
kao i težina
i ona je razmažena jedinica
danas pršte ekstremi
nakon sklanjanja u zaklon
moram
pitati Kennetha za frekvenciju

Mrtvo ljeto

potmuli zuj
u izgriženom voću
trza se zadak
zelena metalik
(podsjeća me na moj stari automobil)
i glatka crna
zaštitna obloga space shuttlea
koja gori u atmosferi
prilikom silaska

u ovome vrtu neobično svjetlo
zamućuje oblike
ispaljuje plotun u nebesa
poput signala
koji navodi skarabeje
do luka u zraku

kruške i čvorci
svjetlo bez sunca
u zapadu dan
ležerno pluta
s mjesta me dižeš rukom
iz vedrine
zastaješ usred rečenice
i nehajno kažeš:
u vazi na stolu
živo, još uvijek cvjeta
sitno plavo cvijeće
s groba mrtvog ljeta

Kapacitet

grad se spaja s nebom
univerzalno siva
vezivno tkivo
betona, smoga i niske naoblake
testira jačine psećih povodaca
i težine automobila
raskalašeno
sred ozona i praska
munje se pare s kablovima dalekovoda

Riff

večeras praštam si lakše
kriva skretanja
nedostatke
nanešenu bol
večeras razumijem
sebe
i tebe
i čujem kako naš nepotrošeni smijeh
razbija novi sloj žbuke
na derutnoj fasadi bijelog šuma
koji od truda da nam uđe u uši
ne primjećuje kako gubi svrhu
postaje nakaradni larpurlartizam
buka sebe radi
večeras sam odlučio zaboraviti
potrošene dijelove sebe
koje sam sakrivao tim zvukom
i zamahom ruke
prizvati neki novi riff
za opus
omiljenog benda
s pokojim novim članom