30 svibnja, 2013

Iskanderia



kako je bilo rasti uz boga?
moja ruka bila je njegova volja
nošeni na tom ludom vjetru
krčili smo put riječi
bradatih slijepih seniora

Aresu
na brdima klali smo konje
u gradovima klali smo ljude
palili baklje u noćima bez mjeseca
kad za nas je radio Hefest
i Atena je letjela nad klinom
koji je kosio bosonoge strijelce

hopliti slonovima boli su oči
i krv je potekla Indom
kao psovka ustima Kali
ili urlik
jer tada
povučena je crta
i na zapad tekli smo tiho

u crnoj smo zemlji
zastali smjerni
od siline trena sklanjali pogled
nad bjelinom kamenih brda
koja stoje kroz vjekove
mimo nas
inundacija
smrti
i tamjan

u oazi rekli su bogu
da privede svoja djela kraju
jer doticanje zemlje
neće proći nekažnjeno

te večeri
ljubio sam mu kapke
jecao nad torzom
i zakleo se nad mrtvom mladošću
da ja nikada neću...

živim
uz mrtvoga boga




Valeria



Londinium
tone
prepušteni sami sebi
starimo lašteći posude od mjedi
svo srebro i zlato
dali smo glasnicima
korupcija je vladala gradom
i svim putevima preko kanala
golubove davili smo medom
tek kasnije javila se sumnja u ispravnost naših djela
jer pojeli smo pismonoše
zatrlo se naše sjeme
u zakulisnim igrama otrovanih kaleža

trulež se uvukla u nadu i vjeru
žrtve koje smo prinosili
u estuarij
iskopani leševi kužnih djevica
plutali su danima
napuhnuti

pirovi, fazani
kopuni
pusi
grčki robovi
pjesnici
španjolsko staklo
divlje robinje s druge strane zida
govornici koji slave posljednje sunce
noževima sijeku vene
u oronulim kupeljima

Senatus
Populus
trune se brojke
i Valeria Victrix
trune mrtva u blatu
Que
Romanus


Cink



plovili smo na zapad po cink
u zapadne sive luke
gdje su rudari u sivim prljavim haljama nudili svoje blago u košarama
gladna djeca sa zemljom u očima i kamenjem u rukama
glodala su koru starog kruha

došli smo pred zimu, prije leđenja ušća
nitko nas nije dočekao kao pilot u čamcu
magla se valjala obalom
ni glasa s polja
samo cvilež užadi i škripanje trupa
dok smo poput utvara plovili crnom rijekom do seoskog mola

sa zebnjom smo stajali na pramcu i kroz maglu oštrili oči
s obale konopac nije bio bačen
muk je vladao drvenim kolibama i blatnjavim putem
ni žive duše, ni dima ni laveža
ognjišta bila su hladna

nakon par dana potrage pronašli smo rudnik
na ulazu hrpe odjeće i razbacano zrnje i kosti
u stravi smo ostali cvokočući na kiši
najhrabrijeg smo spustili konopcem u dubinu
nosio je baklju, dvije, tri
glas smo mu čuli
a onda ne

izvukli smo uže osmuđenog kraja
još žar nije jenjao
u strahu smo otrčali do luke i broda
i zauvijek ostavili zapadne obale zaboravu

možda su od silne pohlepe
rudari probili svod Pakla?