Pikselizacija mizantropije

ljudi
djeca
žamor
ponegdje zadržan dah
zvonce bicikla
i prljava koljena
romobili automobili
dječja igra
kape rukavice šalovi
snijeg
njihova ulica
nazdravljanje
svadba
jedna skromna obitelj
crno bijele fotografije mrtvih
na koje nitko ne polaže pravo
i zbunjen izraz lica označenih
pristojnost i ljudskost
ozračenih
golih
vezanih
premlaćenih
kada čuju
"Smiješak!"

Odrazardo(z)

u Prvom Vremenu
svatko na svojoj lopti
balansiramo držeći se za ruke
održavamo se uspravnim
dižemo jedno drugo s koljena
držimo jedno drugome obraz u ruci
palcem putujemo jagodičnom kosti
vidimo se kako starimo pred nama
svaki potmuli otkucaj produbljuje crte na našem licu
padamo u vrijeme
iza nas slike života
trenutaka zaleđenih i dragih
bitnih i strašnih
ne vidimo ih jasno
samo odraz
boju
stih
koji postaje
nešto nezamjenjivo u žilama
mitohondrijska DNK
epska pjesma o stvaranju
iz šake sipi mandala
u centru
zvat ćemo se majka

Sinu

 ne znaš si ime
i mjesto u svijetu
noge ti nisu
gazile snijeg
rukama nisi
lovio kišu
i dahom tjerao
bubu na let

treptiš od htijenja
i nevine želje
plahe ti misli
lete posvud
sve ti je novo
zvonko i oštro
a svaka stopa
neistražen put

riječi ti bježe
još ne znaš ih pravo
u mraku gledaš
od mene hrabrije
osmijehom zoveš
svjetlo u noći
i ozaren blistaš
usred postelje


od svega jači
od mene bolji
uvijek sa nadom
i vjerom u sne
bez grižnje, jada
čemera, hitnje
budi
kada me ne bude

jutro predgrađe

...
za tebe se prisjećam prohladnog jutra ispunjenog vonjem starih memljivih garaža u ulicama kroz koje sam prolazio  prečacem do škole tog ranog ljeta. prošao bih pored vrtića iz čije kuhinje se već širio miris prženog luka, paštete mazane na kruh i lupanje plastičnih prugastih šalica u koje se točio čaj. s desne strane, na livadici između trošnih trokatnica, pjev kosova je odjekivao od zidova i tjerao riđu mačku na prozoru da brže mlati repom dok ih je fiksirala pogledom i suzdržavala se od skoka s prvog kata. tada bih došao do prijelaza preko prve ceste i propustio automobil još zamagljenih stakala kojim je upravljao vozač  krmeljavih očiju paleći prvu jutarnju cigaretu. između grmova još je bilo pramenja magle, a rosa na topolama reflektirala je svjetlost lijenog jutarnjeg sunca čineći stabla nalik susjednim neboderima s čijih prozora se odbljesak takmičio s lišćem u zasljepljivanju golubova. nadomak školske ograde, preko krova višekatnice u sliku bi ušetala visoka staklena zgrada TEŽa u kojoj je uvijek gorjelo svjetlo, neovisno o dobu dana ili noći. sa zaobilaznice dopirali bi zvukovi automobila i smrad ispušnih plinova, tek tada mi dajući do znanja da živim u gradu punom putnika.
...

Spasilac

Kasna jesen oduzima danima zadnji dah ljeta, tmuri se škrto sunce obrvama od oblaka, jenjava miris ulja za plažu i zarastaju stazice kroz šipražje. Usamljene ptice lete u širokim krugovima, ne prkoseći previše vjetrovima koji preuzimaju nebo nad šetnicom i dovlače sivilo na horizont. U daljini, bljeskovi munja iskre na vražjem nakovnju, prikivajući nebo za more, loveći u mrežu crne brodove koji sporo režu cementnu površinu. Mediteran  se povlači pred nadolazećim skalpelom hladnoće.
Krši suhe čvornate ruke, zagledan u metalno sivu pučinu. Bura pjeni more i tjera mu kosu u oči dok promrzao sjedi na osmatračnici sav uvučen u sebe. Vjetar mu ponekad šapće, ponekad vrišti na uho sve one stvari koje tiho tapkaju oko njegovog svjesnog uma, koje zna držati pod kontrolom kada nije na osami.
Dolazi on ovamo već dugo. Pred kraj svake sezone nijemo pozdravlja dežurnog spasioca na polupraznoj plaži i sjeda na zidić, trudeći se biti neupadljiv dok pali cigaretu i odlaže stvari pored sebe. Donesu mu limenku i potapšaju po plećima, koji put pitaju za zdravlje. Ponekad čuje tuđe razgovore. Tada se ježi i pokušava se učiniti manjim, dok rukom u kojoj je cigareta skriva lice, povlačeći duge dimove.
Kako umire sunce, sve je usamljeniji na zidiću, sve dok s prvim kišama i sve češćom burom ne ostane potpuno sam. Tada sjeda na osmatračnicu i gleda u daljinu.
Duhovi prošlih ljeta, mladi i ludi, obigravaju oko stupova i penju se na vrh jarbola, skačući u nalete bure da ih otpuše dalje na pučinu. Pričinjava mu se graja i smijeh, dječja dozivanja majki na obali, škrgut oblutaka pod nogama i odbljesci sunca s tijela na plaži.
Vidi ih nasmijane, s torbama na plećima, kako silaze stepenicama. Smijeh im zvonko ječi odbijajući se od litice kojom se spuštaju. Dugokose nasmiješene djevojke i pripiti mladići poput jata čvoraka slijeću na grote i rasprostiru ručnike, zveckaju bocama i šuškaju vrećicama. Uskoro se čuje gitara i neka ljetna pjesma o lijepom, sunčanom danu.
Sve je glasnija pjesma, riječi im bježe, hihot i cika na suncu, pljusak skokova u vodu.
Nije odmah reagirao,  tup od topline, tek je lijeno zadigao šilt i pokušao priviknuti oči na svjetlost. Nesigurnih nogu stao se spuštati niz ljestve, još uvijek ne videći jasno što je uzrokovalo muk među ljudima na plaži. Kada su započela zapomaganja, odvučen rukama, našao se na rubu mola. Nije siguran je li on sam skočio ili je bio gurnut s obale.
Vidi im oči u moru, kosa poput morske trave uokviruje im blijeda lica. Dok lomi uzbibanu opnu, čini mu se da ga prate pogledima kroz valove.
Zamasima ruku para tkanje vremena i ne osjeća više hladnoću, treperenje svjetlosti u dubini doziva ga kao naopaka lanterna. Dograbit će prvu ruku, povući k sebi nadnaravnom snagom, iščupati njenu bjelinu iz te proždiruće modrine...
Gleda ju kako tone sve dublje u mutno plavetnilo, ruku ispruženih iznad glave, prstima u grču vukući vlastitu kosu u bezumnoj želji da se izdigne iznad površine, iskolačenih očiju i usana iskrivljenih u grimasu užasa.
Hita, izdržat će, osjeća da može, rukama grabi more, razgrće valove dlanovima, s obale vriska i povici, dah mu ne dolazi na usne. U rukama osjeća njenu kosu kako mu klizi kroz prste, nema snage za stisak. U nijemom kriku pokazuje zube,  lomi caklinu, u grudima mu plamen proždire pluća. Izvrće se na leđa, širi ruke i pluta, u grču pokušavajući udahnuti nebo.
Mlada lica s očima od sedefa grabe se za njegove raširene ruke kao za grane i izlaze iz mora da ih vjetar otpuše u blještavu bijelu svjetlost davnog sunca onog ljetnog dana.
Iz mora kraj obale, okrugle riblje oči bez treptaja promatraju prelomljeni svijet iznad , a nijema usta ne hvataju zraka za krik.
Na kraju mola natikače, na stolici uredno složeni kapa i majica, s kamenom na vrhu, da ih vjetar ne odnese, poput ostavštine, umjesto isprike svijetu.
Po vodi bosih stopala hoda spašeni spasilac spasitelju.

Duševna bol

Wendy,
krivo izračunat
indeks tjelesne mase
ne opravdava manjak
par grama
vilinskog praha

Oppenheimerova* Kaligrafija

koliko ruku je dovoljno
da budem pravilno
precrtan

svi
obrisi
nanosi
brisanja
od sviju listova
koje je moje Sada

vrijeme izbora
ta vještina nema okusa
glasno pucaju
folikuli vremena
noćas
obujmi me udovima
u slobodnom padu
gledat ću planetu
kako plovi
kroz Kali Yugu




*"I have become Shiva, destroyer of worlds"

Razvoj Oblaka

danas

razvijam oblake

pravo je vrijeme

za ciklonu

bakrenim žicama

spirale vezem u kožu

lepeću

ciče

vjetar šamara kožnata krila noćnih letača

u žilama

kisik

i hranjive tvari

poneki zasvijetli poput krijesnice

Morse

u tamnoj komori

chiroptere hranim

srebrom

Noćne Linije (Glasz)

plava
postoji riječ za tri boje odjednom
tinta
zacrtava trase noćnih linija
koje sakupljaju ranjenike
(ne možeš reći da je samo jedna
za svaku ti treba drugačije svjetlo)
zelena
u izlozima
pod vrištanjem reklama
u mirisnom tragu jeftine hrane
smradu dizela
urina
i kiše
nogama šljapkam po nebu
sazviježđa u lokvama
horoskop precrtava na potplate cipela
večeras si ugazio u sreću
siva
na stanici
Rutger Hauer sjedi na kiši i bode si dlan

Inje

djede

nedostaje mi meka čeština

zimsko jutro

za stolom mi

crna tava 

metalni lončić

miris prženja

masti

i priče o češnjaku

repi u trapu

razbijanju leda na valovu

gladnom blagu

i teljenju

danas

ponekad namjerno ne operem ruke

jer nije pravi seljak tko hrpicu gnoja nije pojeo

Dvostruka negacija

grad u kojem nisi ti
ne znači mi ništa

prazne ulice pune ljudi
zeleni drvoredi bez lišća
tmina javne rasvjete
i tišina tramvajskih zvona

kroz grad u kojem nisi ti
ne vozim ja

semafori se pletu nad cestom
mostovi skaču s mjesta
autobusi su krive boje
i balkoni mi padaju na glavu

grad u kojem nisi ti
ne znači mi ništa

Únor

topi se snijeg
limena glazba i recitali
što sam činio i bio
od ljubavi i taštine
oko mene mokre čizme
crne žene
i ljubičast svilen šal
tako bih rado ustao
i pričao o vjenčanju pod hrastom
zlatu
i najzelenijim kolima
ovdje
kroz kapke ne probija svjetlo
zjenica ne mjeri nebo
kad dogori stijenj
a izvor dotakne ušće
i ptice kao zadnja na sprovodu lica
kriknu nadamnom za kraj
protrni jednom zbog mene
i zavitlaj moj strah od svijeta
daleko od ovog rodnog spokoja