27 kolovoza, 2013

Gaeilgeoir*



možda da sam ti napisao pismo

imao bih opravdanja pred gomilom
koja je uvijek željna krvi i skandala

i sve naše konverzacijske finese
ne bi im zvučale poput psovačkog obračuna
da sam ti napisao pismo

da je bilo više sjedanja za stol
i manje busanja u prsa
ne bih s gorčinom lijegao
u polustoljetni ležaj kajanja
da sam ti napisao pismo
zadnjim dahom ne bih te kleo

i što sada od svega
dok gledam prema sjeveru
posjedujem
a da je više od onoga što nam je bilo dano
samo zatvaram oči
i letim iznad ceste prema Corku
ne bih li viknuo odlučno
Ne!

kao da stižem

u toplu ljetnu večer
dok vjetar povija polja ječma
smrt sjahuje pored ceste
miševi ne strepe
prhnula je sova poput Atene iz tvoje lubanje
od svega ljudskog samo miris kordita
u toplu ljetnu večer
dok vjetar povija polja ječma

da sam ti barem napisao pismo



* Irac koji govori irski



26 kolovoza, 2013

Charlotte


izvijena
izula sam cipele
na prstima tapkala po hladnom mramornom podu
zaustavljala dah
da ne remetim naslage prašine na zavjesama

čula sam samo škripanje pera
i pljuskanje vode

u tišini sam hitro 
oštricom presjekla strah

izbola sam čudovište
pustila krv
da se miješa s kužnom vodom
u kojoj je sjedio

kakav je to život
moja milostiva ruka
donijela je olakšanje
i on nikada više neće
prosipati žuć



22 kolovoza, 2013

Manta


zaspali smo 
diramo svjetlo
u plesu
licem uz lice
koža nam srasta
i linije s dlana ulaze brdima u doline
kapilare prodiru kroz pore
palacaju
kušamo zemlju stopalima
poput leptira
lepećemo krilima
s vrha malog prsta na bedro
razapeta koža
hrskavica
i hladan zrak
koliko treba zvuku da se vrati odbijen od svoda
do čeonog režnja
uskoro 
zjenica sinusoida
za disanje
treba nam let
za mora
trebamo san
i kovanice pod kapke
da ne padnu od stilskih figura
u kovitu
hrabrim te stiskom
samo iz dosade
trebamo dan

17 kolovoza, 2013

Kosac

još ticalima kušam svemir
sve moje boje
najlakše
nosim
uz vas
i teret ne osjećam
nije strašno
uz znana lica
i prave riječi
mama
probudi me sutra u zoru
možda onda
dok oblak sumporovodika još nije pao na polja
vidim odbljesak sunca
na sapima
svih konja
koje moj djed istrčava
visoko gore
pri vrhu livade
koja samo tada
dotiče nebesa

07 kolovoza, 2013

Nautilus

što nas davi u našim dubinama
kojim svjetlom dovabljeni
gledamo u ralje
iskonske zvijeri

konačna hrabrost
oblači nas u bijele halje
u očaju lebdi
praznina
kao spas

tjerani odustajanjem
tražimo izliku za kraj
posljednji
odlučan korak
jer
 i padanje je let
jer
i vrisak je
glas