31 prosinca, 2012

Precrtanima...


Dragi moji,

nevjerojatnost činjenice da postoji publika koja čita poeziju, pobija količina vaših kliktaja na pojedine pjesme. Zahvaljujem se Vama, Nevidljivima, Upućenima i Nadobudnima, na u ovom slučaju bezrezervnoj podršci.

Neka Vam je sjenka miša na drugom mjesecu uvijek vidljiva.

Alen


29 prosinca, 2012

Mandala



početak
moj prijatelj zatvara krug
kružnicu krzavih rubova
drhtavu mu ruku pridržava
centar
odgledane zvijezde okrutno sjaje
u očima bubri gravidna Luna
i kosci nose vodu na preorano polje
svi rezovi moraju biti brzi
u očima sjaji kirurški čelik
rukama odvaguje zrak
gdje je početak
tamo
vrti se kraj



28 prosinca, 2012

Uzorci dana



probranim riječima si rekla
da vrijeme čini svoje
da odavno nisi ista ona
koja
toliko malo vremena je prošlo
u stvari ne znam jer ne brojim
na gomili leže naše stvari
i koja od tih je točno moja
a koja tvoja
pristajem na ustupke i smetnje
pijesak u očima osmjesi neznancima
gase se kao mrtve zvijezde
uzorci dana pod kapcima

upiši me u listu
odavno je kao sada
prereži spone i pusti ovaj sprud
da ležerno otpluta i ode
odaberi mokar rukohvat polja
najmekši bosim stopama
iz mrtvog izdvoji budale pčele
možda ti dođe da
trud je bijedan nadomjestak za ljubav



20 prosinca, 2012

Pokušaj



kao tupa igla na metku
koja radi svoj posao
s drugim imenom liježem
svake noći
tražim opravdanja
poput notornih pijanaca
kada presuši vrelo
zbog čega započeti jutro
dočekati se na noge
svariti kavu
oprati prednju stranu kapaka
od svih sranja
koja se lijepe u snu
poput mušica s vjetrobranskog stakla
istisnuti novu dozu volje
iz tube zubne paste
pogledati se u oči
i shvatiti da je sve što me sprečava
činjenica
da se brijem britvicom s tri oštrice
a noževe sklanjamo
van dohvata djece


17 prosinca, 2012

Oblik Svjetla


rezala je zvijezde
i mjesec
za objektiv
camere obscure
za aureole
nije bilo dovoljno vremena
a sunce zauzima
previše mjesta
i ubija male
bitne
detalje

iz svoje tamne komore
mahnula je svoj posljednji pozdrav
vjetru
u koji su krv ovaca prosipali
pastiri iz plemena lavova


naši mrtvi



ostavljamo ih da leže
gore
tonu
jecamo nijemi
ridamo glasno
citiramo Edgara
s rukom na srcu
s knjigom pod rukom
iza tamnih stakala
ne moramo imati oči
a sve se svodi na floru
uglavnom
čak i fauna nakon nekog vremena
zausti iz neprobavljivog očaja
nikad više


Primarni Vidni Korteks



iz svega izvedi zaključak
probavi hladnu metalno hladnu
iglu mreže
što bode po kori mozga
i svi konjanici s isukanim sabljama
i svi tenkovi, predatori, maljutke i patrioti
noževi i drugi sudionici u hropcu
samo su preljev od jagode
slijepom djetetu
s kuglom vanilije u kornetu


09 prosinca, 2012

dahom breze


ta noć je opisana
širinom tvojih zjenica
jezerima

u titravom zraku
zvonilo je inje
od smijeha
nehaja

raširenih ruku
u krugu se vrteći
kitila si breze dahom
u krugu se vrteći
raširenih ruku
breze
dahom

skalpel
čempres
ćuk

nema nas više tamo
ali siguran sam
još uvijek 
u tim smrzlim krošnjama 
leti poput velike ptice
tvoja zelena pelerina



08 prosinca, 2012

Ugljik


studen kida kovalentne veze
mijenja mentalne mape sudionika
u ovome padu s Olimpa
svatko udara o vlastiti busen
drugačije se potpisuje crvenom tintom
svi smo Ikari za jedan dan



05 prosinca, 2012

Badem



plesala je sama
u noći su oči
iste
i svi su vukovi sivi
prela je strune
sada
oko sebe
uz škripu metala
oblik od mesa
postaje vretenom
čigra je stala


28 studenoga, 2012

Cappuccino, macchiato


sjedimo za drvenim stolom u kamenoj kući
izvana dopire bezobrazan miris kiše
kroz otvorena vrata vjetar palaca jezicima tendi
i zvižduće kroz trule zube staroga grada
a nama se čini da nikada nismo bili mladi kao sada
pitaš me je li i meni hladno i zamahuješ
skutom pletene veste na kopčanje sprijeda
priljubljujući se uz mene 
oboje osluškujemo
možda čujemo kamene blokove rive kako padaju u more


22 studenoga, 2012

Napukla jutra


vrijeme mi prijeti odavno izdaleka
kroz imanja i nemanja
kroz oseke plime
kroz zube mi psuje i čelo mi mršti
na usnama krivi
tvoje ime

ali ponekad pjano upola volje
da mi da vidim
da mi da prođem
kroz mirise, boje
jutra kidana kišom
buđenja u dvoje

mamurno vrijeme mi daje minute
daje mi žara i volje te krasti
od napuklog jutra ranjivu, snenu
od mirisa rose i sanjive strasti

odrazi nose dio mi duše
i mrzim ta stakla, srebro, kristale
ta napukla jutra i bore i sijede
odnose tebe koja si bila
dio mene

21 studenoga, 2012

Slobodna


u danima sna slobodna si od sjećanja
puštena padaš s oblaka
rukama grabiš zrak oko sebe
buđenje je izlika
da prekineš more i pad

u rijeci protječu ti dani
gledaš s obale, ne diraš i ne piješ
tek kroz vodu prođeš prstima
da osjetiš što propuštaš

niz ramena razlivena ti kosa
danas ne vidim ti lice
 tek tragovi u zraku
do svega što očima upijaš u sebe

još jedan dan nevidljiv
slijedim tvoje tragove u snu


14 studenoga, 2012

Deuteronomija


odlučila si sjesti na obalu
očima potopiti dan
žarom izbosti
debeli mjesec nad dalekim ušćem
glup i pijan

ako ti skrenem pažnju
psi će odnijeti kolijevku daleko od šaša
i sve što će nositi voda
bit će lešina sna o izlasku

plitko disanje
nitko ti ne vidi lice
u kosi
bljuvotina
vino
grimase
u šarenici slika mjeseca
u šakama pijesak
kamen
i zeleno staklo

negdje drugdje
netko drugi
tjera šakale smijehom


Cedrus libani


noć u nama istječe na oči
magla utišava grad
stat ćemo pored velike kuće
iz oluka
rukama grijati kišu

disanjem ti rosim trepavice
u prizmi svjetla semafora
na koži mokro drvo
cedrovina


10 studenoga, 2012

Agni


bacaš varnice poput zapaljenog vretena što se vrti oko svoje osi
valjaš se poput plime sadržaja u svaki isprazni memento
ponekad zbog tebe ostajem bez obrva



09 studenoga, 2012

Aqua regia


sanjao sam da opet nosim tvoj smeđi kaput od devine dlake
sav moj svemir omeđen njime
rožnata dugmad i omče od kože
na zimskome pragu miris stare krvi i šušketanje glavice maka
s prozora para zlatotopke i boje povrća u loncu
buđenje vikom i jutarnja kava
svjetlucav život bez misli o smrti



08 studenoga, 2012

Poštovana Akademijo...


u nijemom filmu
trzavom
ubit ću sunce
bijelim štapom iskopati oko
nakon toga
danju zavijati na satelite
i noću psovati mjesec
brojati tauride
dok visim obješen o stup
s drvenim klinovima koji mi probadaju prsa
siguran da ću prepoznati pravo vrijeme
za preobrazbu
u vlastitog superheroja
dok se ljudi ne razbježe
prilikom dolaska vlaka
na stanicu


05 studenoga, 2012

Paradoksno spavanje


u jutru sam jedva prepoznao dan
bačen
svom dramatikom jesenjeg pljuska
kroz pukotine u atmosferi
s ruku se ljušti ispisana
jačina UV zračenja
kao i težina
i ona je razmažena jedinica
danas pršte ekstremi
nakon sklanjanja u zaklon
moram
pitati Kennetha za frekvenciju


Mrtvo ljeto


potmuli zuj
u izgriženom voću
trza se zadak
zelena metalik
(podsjeća me na moj stari automobil)
i glatka crna
zaštitna obloga space shuttlea
koja gori u atmosferi
prilikom silaska

u ovome vrtu neobično svjetlo
zamućuje oblike
ispaljuje plotun u nebesa
poput signala
koji navodi skarabeje
do luka u zraku

kruške i čvorci
svjetlo bez sunca
u zapadu dan
ležerno pluta
s mjesta me dižeš rukom
iz vedrine
zastaješ usred rečenice
i nehajno kažeš:
u vazi na stolu
živo, još uvijek cvjeta
sitno plavo cvijeće
s groba mrtvog ljeta





02 studenoga, 2012

Kapacitet


grad se spaja s nebom
univerzalno siva
vezivno tkivo
betona, smoga i niske naoblake
testira jačine psećih povodaca
i težine automobila
raskalašeno
sred ozona i praska
munje se pare s kablovima dalekovoda



Riff


večeras praštam si lakše
kriva skretanja
nedostatke
nanešenu bol
večeras razumijem
sebe
i tebe
i čujem kako naš nepotrošeni smijeh
razbija novi sloj žbuke
na derutnoj fasadi bijelog šuma
koji od truda da nam uđe u uši
ne primjećuje kako gubi svrhu
postaje nakaradni larpurlartizam
buka sebe radi
večeras sam odlučio zaboraviti
potrošene dijelove sebe
koje sam sakrivao tim zvukom
i zamahom ruke
prizvati neki novi riff
za opus
omiljenog benda
s pokojim novim članom



31 listopada, 2012

Tremor


legla si uz mene
na uzak ležaj
ili lijes:
vrijeme je da me sakriješ
na površini vode vidim potrese
na nebu je znamenje
a i budilica će uskoro presjeći ovo sada
megatonskim vriskom
ipak
ne brine me zora
ona će
plodnom vodom
ohladiti reaktor



Drip


pozovi me jaukom
znat ću odabrati pravu težinu riječi
koje ću pritisnuti usnama
na ranjeno mjesto

nožem ću odstraniti pijavice
razbiti kristale
moje ruke bit će ti oblog
smrvit ću sve tablete
otrovati otrov u krvi
i kroz prozor baciti boga

horizont
ravnica jedne boje
pokošeni astronauti nabijeni na stabla akacije
čini se eksplodirat će svijet
ali to je
samo odbljesak sunca s vizora
treptaj krika
a sutra je novi brod
koji plovi kroz drip






24 listopada, 2012

oscilacija zapremine dahom




što je u ovoj kugli
u kojoj sam danas?
mogu dotaknuti opnu
a kada izdahnem
odskače bolje



Perigej


kružiš
još uvijek
dvodimenzionalan
izrezan iz papira
urušavaš se u sebe tražeći dubinu
vrhom brazdaš površinu vode
chemtrailsi zbunjuju hobotnice
ne trepću ribe
u svemiru muk
blazirana publika
namotava žile na kosti



Kevlar


ulični bestijarij vreba s visoka
skrenule pijance
ranjene spavače
a ti pripazi
večeras obuci kevlar
obrubi lice maskarom
zagrizi jezik
i  slikaj cvijeće adrenalinom
neka polutke rade asinkrono
dok igraš se staklom
perlama i britvom
razmazuješ krv po obrazima
pravdaš se Jungom
reptilom u sebi
na vratu trubi
stakleni Ganeša



23 listopada, 2012

šuma jesen ljeto smrt

sjetiti se hladnoće šumske zore i kondenzacije na palom lišću; čini ti se da možeš čuti vrijeme kako se približava obučeno u tišinu, kruži oko tebe, njuši te, zapišava i obilježenog ostavlja da dočekaš smjenu straže

plutati u blatnoj izmaglici, ne disati, umrtvljen i bezbrižan, nedodirljiv i vanvremenski, umom dotaknuti nešto, a onda se siguran i svoj odbaciti nogama do površine i udahnuti zraka iz umirujuće sunčane buke koja ohrabrujuće tapše pleća i pozdravlja povratnika


15 listopada, 2012

Kalifornija


u jutru sam namirisao Kaliforniju
antiseptik, kava, ulje za prženje
sjena električne kosilice
i sablasan zvuk sprinklera
koji kiši po bazenu
ulice
bez ptica
mačaka i pasa
iz daljine samo zveckanje lanca
na kolicima supermarketa
krumpiri na komad
deset vrsti dinje
i mesar koji nema pojma što je to šnicla
ne zanima ga svjetska politika
ali svako jutro trči uz obalu
i svesrdno preporučuje Sea World
gdje tavori delfinska gerijatrija
kažem okej
možda me pojedu orke



12 listopada, 2012

Progeria


gledali smo si u ruke
što ćemo s njima
u ovoj nebuli
sami
bez krila
ne vidim više
drugi mjesec na nebu
ipak
možemo razmaknuti zavjese
otvoriti okna
iskočiti van
padati
bez dna
padati
uskladiti vrijeme smrti
ako dovoljno brzo mašemo rukama
u koje smo zaboli pera


06 listopada, 2012

Torpor



sanjao sam put
poljski put
od sitnog šljunka i prašine
povjetarac je puhao
dovoljno jako
da me ne bude
tamo gdje sam gazio

deblo u gaju
u gnijezdu ličinke
u žalcu
dovoljno otrova
da me ne bude

ljetna omara
čujem
san čiopa u visini
na obali šaš
lešina psa
busenje suhe trave
obećanje jezera u daljini
gdje me nema






03 listopada, 2012

koreografija psovke




stajao sam u mjestu
kada su rođeni miševi
nisam se pomakao
ne želim znati
kako su se jako tresla brda
zatvorit ću oči
pred bićem u jantaru
jer ako dovoljno dugo gledam
pomaknut će se
vjeruj mi
dovoljna mi je ova stvarnost
ako otvorim oko
ponestat će leda
kojim ju održavam na životu
i navrijet će gušća
drugačija
tuđa
i glodavci će proždrijeti sada
do kosti


Apogej




kondenzacija
na oknu trag
lake okamine
noktima prebirem
molekule stakla
kisikom
označavam
poznati svemir

navođen brojem
sad letim lakše
udovima
razdvajam sfere

u njuhu očuvan
dah visine
solarni vjetar
tuče u jedra
ali
kakvim zvukom
ječe
zrnca praznine

sami u noći
nemajte straha
vezan lancem
nad vama
navigator
laje
iz orbite


30 rujna, 2012

Pikselizacija mizantropije


ljudi
djeca
žamor
ponegdje zadržan dah
zvonce bicikla
i prljava koljena
romobili automobili
dječja igra
kape rukavice šalovi
snijeg
njihova ulica
nazdravljanje
svadba
jedna skromna obitelj
crno bijele fotografije mrtvih
na koje nitko ne polaže pravo
i zbunjen izraz lica označenih
pristojnost i ljudskost
ozračenih
golih
vezanih
premlaćenih
kada čuju
"Smiješak!"


Odrazardo(z)


u Prvom Vremenu
svatko na svojoj lopti
balansiramo držeći se za ruke
održavamo se uspravnim
dižemo jedno drugo s koljena
držimo jedno drugome obraz u ruci
palcem putujemo jagodičnom kosti
vidimo se kako starimo pred nama
svaki potmuli otkucaj produbljuje crte na našem licu
padamo u vrijeme
iza nas slike života
trenutaka zaleđenih i dragih
bitnih i strašnih
ne vidimo ih jasno
samo odraz
boju
stih
koji postaje
nešto nezamjenjivo u žilama
mitohondrijska DNK
epska pjesma o stvaranju
iz šake sipi mandala
u centru
zvat ćemo se majka






27 rujna, 2012

Sinu



 ne znaš si ime
i mjesto u svijetu
noge ti nisu
gazile snijeg
rukama nisi
lovio kišu
i dahom tjerao
bubu na let

treptiš od htijenja
i nevine želje
plahe ti misli
lete posvud
sve ti je novo
zvonko i oštro
a svaka stopa
neistražen put

riječi ti bježe
još ne znaš ih pravo
u mraku gledaš
od mene hrabrije
osmijehom zoveš
svjetlo u noći
i ozaren blistaš
usred postelje


od svega jači
od mene bolji
uvijek sa nadom
i vjerom u sne
bez grižnje, jada
čemera, hitnje
budi
kada me ne bude




24 rujna, 2012

jutro predgrađe


...
za tebe se prisjećam prohladnog jutra ispunjenog vonjem starih memljivih garaža u ulicama kroz koje sam prolazio  prečacem do škole tog ranog ljeta. prošao bih pored vrtića iz čije kuhinje se već širio miris prženog luka, paštete mazane na kruh i lupanje plastičnih prugastih šalica u koje se točio čaj. s desne strane, na livadici između trošnih trokatnica, pjev kosova je odjekivao od zidova i tjerao riđu mačku na prozoru da brže mlati repom dok ih je fiksirala pogledom i suzdržavala se od skoka s prvog kata. tada bih došao do prijelaza preko prve ceste i propustio automobil još zamagljenih stakala kojim je upravljao vozač  krmeljavih očiju paleći prvu jutarnju cigaretu. između grmova još je bilo pramenja magle, a rosa na topolama reflektirala je svjetlost lijenog jutarnjeg sunca čineći stabla nalik susjednim neboderima s čijih prozora se odbljesak takmičio s lišćem u zasljepljivanju golubova. nadomak školske ograde, preko krova višekatnice u sliku bi ušetala visoka staklena zgrada TEŽa u kojoj je uvijek gorjelo svjetlo, neovisno o dobu dana ili noći. sa zaobilaznice dopirali bi zvukovi automobila i smrad ispušnih plinova, tek tada mi dajući do znanja da živim u gradu punom putnika.
...


Spasilac


Kasna jesen oduzima danima zadnji dah ljeta, tmuri se škrto sunce obrvama od oblaka, jenjava miris ulja za plažu i zarastaju stazice kroz šipražje. Usamljene ptice lete u širokim krugovima, ne prkoseći previše vjetrovima koji preuzimaju nebo nad šetnicom i dovlače sivilo na horizont. U daljini, bljeskovi munja iskre na vražjem nakovnju, prikivajući nebo za more, loveći u mrežu crne brodove koji sporo režu cementnu površinu. Mediteran  se povlači pred nadolazećim skalpelom hladnoće.
Krši suhe čvornate ruke, zagledan u metalno sivu pučinu. Bura pjeni more i tjera mu kosu u oči dok promrzao sjedi na osmatračnici sav uvučen u sebe. Vjetar mu ponekad šapće, ponekad vrišti na uho sve one stvari koje tiho tapkaju oko njegovog svjesnog uma, koje zna držati pod kontrolom kada nije na osami.
Dolazi on ovamo već dugo. Pred kraj svake sezone nijemo pozdravlja dežurnog spasioca na polupraznoj plaži i sjeda na zidić, trudeći se biti neupadljiv dok pali cigaretu i odlaže stvari pored sebe. Donesu mu limenku i potapšaju po plećima, koji put pitaju za zdravlje. Ponekad čuje tuđe razgovore. Tada se ježi i pokušava se učiniti manjim, dok rukom u kojoj je cigareta skriva lice, povlačeći duge dimove.
Kako umire sunce, sve je usamljeniji na zidiću, sve dok s prvim kišama i sve češćom burom ne ostane potpuno sam. Tada sjeda na osmatračnicu i gleda u daljinu.
Duhovi prošlih ljeta, mladi i ludi, obigravaju oko stupova i penju se na vrh jarbola, skačući u nalete bure da ih otpuše dalje na pučinu. Pričinjava mu se graja i smijeh, dječja dozivanja majki na obali, škrgut oblutaka pod nogama i odbljesci sunca s tijela na plaži.
Vidi ih nasmijane, s torbama na plećima, kako silaze stepenicama. Smijeh im zvonko ječi odbijajući se od litice kojom se spuštaju. Dugokose nasmiješene djevojke i pripiti mladići poput jata čvoraka slijeću na grote i rasprostiru ručnike, zveckaju bocama i šuškaju vrećicama. Uskoro se čuje gitara i neka ljetna pjesma o lijepom, sunčanom danu.
Sve je glasnija pjesma, riječi im bježe, hihot i cika na suncu, pljusak skokova u vodu.
Nije odmah reagirao,  tup od topline, tek je lijeno zadigao šilt i pokušao priviknuti oči na svjetlost. Nesigurnih nogu stao se spuštati niz ljestve, još uvijek ne videći jasno što je uzrokovalo muk među ljudima na plaži. Kada su započela zapomaganja, odvučen rukama, našao se na rubu mola. Nije siguran je li on sam skočio ili je bio gurnut s obale.
Vidi im oči u moru, kosa poput morske trave uokviruje im blijeda lica. Dok lomi uzbibanu opnu, čini mu se da ga prate pogledima kroz valove.
Zamasima ruku para tkanje vremena i ne osjeća više hladnoću, treperenje svjetlosti u dubini doziva ga kao naopaka lanterna. Dograbit će prvu ruku, povući k sebi nadnaravnom snagom, iščupati njenu bjelinu iz te proždiruće modrine...
Gleda ju kako tone sve dublje u mutno plavetnilo, ruku ispruženih iznad glave, prstima u grču vukući vlastitu kosu u bezumnoj želji da se izdigne iznad površine, iskolačenih očiju i usana iskrivljenih u grimasu užasa.
Hita, izdržat će, osjeća da može, rukama grabi more, razgrće valove dlanovima, s obale vriska i povici, dah mu ne dolazi na usne. U rukama osjeća njenu kosu kako mu klizi kroz prste, nema snage za stisak. U nijemom kriku pokazuje zube,  lomi caklinu, u grudima mu plamen proždire pluća. Izvrće se na leđa, širi ruke i pluta, u grču pokušavajući udahnuti nebo.
Mlada lica s očima od sedefa grabe se za njegove raširene ruke kao za grane i izlaze iz mora da ih vjetar otpuše u blještavu bijelu svjetlost davnog sunca onog ljetnog dana.
Iz mora kraj obale, okrugle riblje oči bez treptaja promatraju prelomljeni svijet iznad , a nijema usta ne hvataju zraka za krik.
Na kraju mola natikače, na stolici uredno složeni kapa i majica, s kamenom na vrhu, da ih vjetar ne odnese, poput ostavštine, umjesto isprike svijetu.
Po vodi bosih stopala hoda spašeni spasilac spasitelju.


21 rujna, 2012

Duševna bol


Wendy,
krivo izračunat
indeks tjelesne mase
ne opravdava manjak
par grama
vilinskog praha




Oppenheimerova* Kaligrafija


koliko ruku je dovoljno
da budem pravilno
precrtan

svi
obrisi
nanosi
brisanja
od sviju listova
koje je moje Sada

vrijeme izbora
ta vještina nema okusa
glasno pucaju
folikuli vremena
noćas
obujmi me udovima
u slobodnom padu
gledat ću planetu
kako plovi
kroz Kali Yugu




*"I have become Shiva, destroyer of worlds"


17 rujna, 2012

Razvoj Oblaka



danas
razvijam oblake
pravo je vrijeme
za ciklonu

bakrenim žicama
spirale vezem u kožu
lepeću
ciče
vjetar šamara kožnata krila noćnih letača
u žilama
kisik
i hranjive tvari

poneki zasvijetli poput krijesnice
Morse

u tamnoj komori
chiroptere hranim
srebrom

15 rujna, 2012

Noćne Linije (Glasz)




plava
postoji riječ za tri boje odjednom
tinta
zacrtava trase noćnih linija
koje sakupljaju ranjenike
(ne možeš reći da je samo jedna
za svaku ti treba drugačije svjetlo)
zelena
u izlozima
pod vrištanjem reklama
u mirisnom tragu jeftine hrane
smradu dizela
urina
i kiše
nogama šljapkam po nebu
sazviježđa u lokvama
horoskop precrtava na potplate cipela
večeras si ugazio u sreću
siva
na stanici
Rutger Hauer sjedi na kiši i bode si dlan



11 rujna, 2012

Inje


djede
nedostaje mi meka čeština
zimsko jutro
za stolom mi
crna tava 
metalni lončić
miris prženja
masti
i priče o češnjaku
repi u trapu
razbijanju leda na valovu
gladnom blagu
i teljenju

danas
ponekad namjerno ne operem ruke
jer nije pravi seljak tko hrpicu gnoja nije pojeo




10 rujna, 2012

Dvostruka negacija

grad u kojem nisi ti
ne znači mi ništa

prazne ulice pune ljudi
zeleni drvoredi bez lišća
tmina javne rasvjete
i tišina tramvajskih zvona

kroz grad u kojem nisi ti
ne vozim ja

semafori se pletu nad cestom
mostovi skaču s mjesta
autobusi su krive boje
i balkoni mi padaju na glavu

grad u kojem nisi ti
ne znači mi ništa




03 rujna, 2012

Únor


topi se snijeg
limena glazba i recitali
što sam činio i bio
od ljubavi i taštine
oko mene mokre čizme
crne žene
i ljubičast svilen šal
tako bih rado ustao
i pričao o vjenčanju pod hrastom
zlatu
i najzelenijim kolima
ovdje
kroz kapke ne probija svjetlo
zjenica ne mjeri nebo
kad dogori stijenj
a izvor dotakne ušće
i ptice kao zadnja na sprovodu lica
kriknu nadamnom za kraj
protrni jednom zbog mene
i zavitlaj moj strah od svijeta
daleko od ovog rodnog spokoja


26 kolovoza, 2012

Dobra večer, Mr Y.


iz mraka kaplje krv zvijezda trudničkim dripom
kao ulje masna na čelo
odmataju klupko
malene meke sjeni
ona jedna, njih sedam osam
publika 
nad krovom visi
naduto truplo Lune 
noć probija jauk satelita

22 kolovoza, 2012

Zvanje


na sigurnom mjestu o zidove se upiremo
u kutijama zbirka prezrenih aduta
potrošene karte iz rukava
kraljica i kralj od srca

pijeskom i vodom mjerimo vrijeme
za stolom slikama još vode se bitke
al' vjetrom pijesak biva raznesen
i nema zvuka gdje žeđa klepsidra

večeras stavljamo karte
na mjesto figura iz igre druge
bijelih i crnih koliko nam ostane
dobro znamo sukobljene strane

dimom davimo si misli
scena je postavljena
u pravo vrijeme ubijam kralja
kraljicom od mog refrena

11 kolovoza, 2012

Zagreban


...

Topi se plastika odbačenih vrećica, sunce proždire svaki logo. Crveno-zelene i žuto-plave amorfne mase kao da bivaju upijene u krupnozrnati asfalt već sit sokova poludjele protuberantne naranče na kobaltnom nebu.
Kroz oštećene ventile hidranta jeca drevno usahlo more, zveckaju bijele kosti neiskopanih kitova i škljocaju zubi megalodona na svaki nasrtaj pijuka i bušilica znojnih radnika Holdinga, što poput pljačkaša grobova remete mir cijele jedne epohe.

...

31 srpnja, 2012

SPAVAČI


sva ta lijenost od topline
tuđe brige
ubrizgavam te sirovu u sebe
pomičeš me
vidim te bez očiju na pramcu
širiš ruke
osjećaš me

spavači u luci
rasprostrti
pomiču se sa suncem
prate sjenu

igra nema kraja
ples je hitar
što smo
što smo
njušimo se
upleteni jedno u drugo

UDICA


lovim te udicom na srce
pribadačom te prikivam na list po kojem pišem
vitlam riječima što gasnu
potrošene supernove izrečene
ali
opisujem svijet od svjetla i boja
slike iz djetinjstva kroz sepiu nalik mreni
i dječji hihot i mirisi koji dopiru kroz odškrinuta vrata osunčane sobe
gdje si rasla
poredim ih s mojima
vrijeme topline kroz slow motion
i uvijek spoznaja pripadanja

vjerojatno smo se pronalazili na licima prolaznika
nikada sučeljeni
u automobilima na semaforu
svatko u svom rukavcu vremena
s drugim rukama na licu

prepoznajem te na fotografijama
s kojih pršti tvoj smijeh
i nekako
i ja sam tamo
i on je tamo u iskri vidljivoj tek kada u isto vrijeme
upitamo jedno drugo
istu stvar
na koju oboje znamo odgovor

ZAREZ SKALPELOM


trgaš mi misli kretanjem dlanova pred licem
lovim ih lebdeće po zraku pred sobom
u okretu si ne vidim ti oči vrtiš se
opisuješ se prstima mi pišeš svoja imena toga trenutka
na tragu sam
pričinjava mi se tvoje lice u snima
poput kapi krvi u cvijetu bijeloga sljeza
van svega
delikatno
oštro
zarez skalpelom

PROLAZAN BOL


u čiju kožu da se uvučem kada moja pukne
i proviri grimiz i bijelo
što bode svima oči
kada vučem vreću od prvoga sebe
u vodu

izazivam nebesa ispisujući poruke na obali
crvenim slovima nemušte psovke
gazim pijesak crtajući priču
stopama od krvi dijelovima sebe
prikivam se kostima za iskru
da ne gubim
dišem si dah
izdan zrakom oko sebe

ispitujem

samo prolazan bol

GAMAYA


crtam ti nove oči crtam ih prstima
oblikujem
naznake usana
mjereći ih svojima
mirisom vabim nozdrve dozivam u tebe čuješ me
kako ti prolazim prstima kroz kosu i
dahom opisujem porculanski vrat iz
ramena prizivam ruke noktom pišem ti linije dlana
neprekinute i prave
pod mojim dlanovima niču same
kupole grudi i na bjelini majčina spona
vreteno si a
sred bokova
stvaram si mjesto za mene
odabirem pravu mjeru za bijeg i ti
konačno dodiruješ zemlju
stopalima mijenjaš lice svijeta
otimam veo kojim me braniš od zbilje
stvaram te novu
sklapamo dušu zajedno
i vraćamo iskru
u te umorne oči

20 srpnja, 2012

SRCE TAME


pronalaziš me u jutra kada spavam
razapet sam
grizeš me za vrat i
rukom brišeš zle snove
raspuštenom kosom pišeš svoje ime na mojim prsima
šapćeš mi da sam ja
kradeš lica i trudiš se da
si ipak nanovo
ista ona
koja me prati 
tamo gdje
svi snivamo sami

SLAMKA (lyrics)


zarobih rosu u staklenu bocu
da bude nevera modelu mog broda
kapetana vezah za kormilo koncem
a svakom mornaru dao sam slamku

oseke, plime,  od mjeseca mijene
ne znače mu ništa u ledu od stakla
posada bez žurbe mota konope
sa hridi oblutka ih zovu sirene

oblaci stoje i sunce ne prži
na oblome nebu tek galeba sjene
moj brod ne plovi ne razdvaja vale
od težine sidra što me ovdje drži

s novim vaporom bore se sijede
posrću misli od godina Scile
ne drže više kapetana konci
bacam mu pojas kroz grlo od boce

BORE (lyrics)


na tebe sjećanja lagano blijede
tope se slike iz vremena soli
ruke pletu paučinu s vjeđa
posustaje igra vretena i boli

zaboravljam imena, lica koja gasnu
mjesta i vrijeme gdje bio sam ti drag
šarena pera zalivena u staklu
tek sjetu bude ponekad

prestao sam biti ludi vjetar
iz stare tuge tek probije stih
kad zima zaledi pod očima bore
doći ću ti ipak poslije svih

OTOK SRCA (lyrics)


znala si plesti paučinu
toplim riječima vidati rane
i na prsima hraniti zvijeri
pronaći bljesak koji nedostaje

rukama sunce pokrivati snena
prenijeti vodu s izvora k ušću
svim ribama u moru dati imena
i prazninu zauzdati smijehom

htjela si za svakim novim valom
iznova pisati poruke u pijesku
vidjeti lice svakom palom listu
brojati duše u kapljama rose

što ti sada ostaje od svega
ostao prazan odjek je svoda
i potmula jeka iz praznoga zdenca
umireš od žeđi na otoku srca

BROD OD SUNCA


prezimit ćemo led i isplesti inje u jedra
u gnijezda se ušuljati i gledati ptice
iz kljunova krasti im pjev
i njime nahraniti vukove
da ne zavijaju
dok im odmičemo po snježnoj ravnici
u svome brodu od sunca i jutarnje magle

MJERIM VRIJEME


Mjerim vrijeme
Koliko mi treba da
Rukom prođem
Od uške do vrata
Od vrata do pleća
Kroz tvoju kosu
Dok ležiš u snu i dišeš
Svoje snove
Zaspala, mirna
Uz mene
Privijam se uz tebe
I uz dug izdah
Gasim cigaretu u dlan smrtnosti

ČOVJEK BOJE ZGRADE


zapisujem sebe
svaki tren je dragocjen i jedan
bez previše napora preslikavam se
na tvoje platno

mislim o boji
načinu na koji me gledaš
dok sjediš
na pozadini praznih zidova

ponekad ti u odbljesku oka prepoznam sebe
i dozivanje u pokretu ruke kojom dodiruješ kosu
i duh mi je tada bijeli dim

tada se odmaknem
i zatvaram krug
uspoređujući dubinu otisaka stopala na cesti
s čovjekom boje zgrade

18 srpnja, 2012

VAGANJE SRCA


umirem u noći
uranjam
režem vjeđe
da pripustim svjetla na zjene

mrki stražari na vratima
lako propuštaju
sve teže vidim
tmina mi kaplje kao katran
kroz krvave treptaje

ljepljiva duša
katran
obilje tmine

šuplje odjekuju kosti
smrad mokrog krzna
njihove crne oči
grobarske pseće

pred njih se prostirem
hladan mozaik 
moji lavovi
zar lebdi pero od tone
ipak

pitanje
odgovor znaju
škrgut od smijeha
zubi

repovi režu zrak
cvilež i brze sjene
slina i želja
lanene trake

tek treptaj

jutro daleko
jutro
lak poput pera
jutro
u vatru sunca na slamnatom brodu zore
jutro
tek treptaj

17 srpnja, 2012

VRATA JUGA

odveden za gole ruke
moje boje moje brige
izveden iz ove sobe
u groblje ptica od slonove kosti
gdje zvuk ostavlja
ogrebotine na noći od stakla
za jutro duet magle i mraza
šapuće pjevno u okvir koji 
čini mi prostor 
kroz njega klizim u vremenu
još jedna vrata
otvaraju portal u smjeru juga
slijedim jata noćnih ptica
čujem im krike
obasjan crvenim svjetlom
slijepi zvjezdoznanac crta putanje
do tvog bijelog sna

14 srpnja, 2012

UMJETNOST JEZERA


Iz tmine dna vidi samo mreškanje površine na mjesečini, zrcaljenje kristalne kugle u velikoj vodi, i srebrna kiša lebdi svuda oko nje, dajući odsjaja granama potopljenog drveća, koje pomicane podvodnim strujama kao na vjetru, plešu usporeno nekim samo njima znanim ritmom.
Nemir je budi svakog sumraka. Čežnjivo gleda u mutnu daljinu, svaki odbljesak riblje krljušti, svaki sedefni sjaj izgleda joj poput dogovorenog signala i duša joj zaigra od pomisli kako bi to mogao biti On, koji dolazi paleći cigaretu; popravlja kosu, miče pramen s očiju i nehajno joj mahne izdaleka. Tada joj oblaci koji zaklone mjesec oduzmu nadu i ribe ostaju ribe, a školjke su samo školjke, dok se nad dnom valja muljna izmaglica nalik na dim jesenskih vatri od vlažnog lišća.
Tiho jecanje uznemiruje sjene i jata se dižu iz ogoljelog grmlja u spirali sve široj i široj, dok potpuno ne prekriju pogled na površinu, a tada isčezavaju u trenu sklapanja kapka.
Prebire po sadržaju torbice, pažljivo premeće stvari prstima, pokušava očistiti ogledalo, pronaći ruž, na papiriću zapisan broj telefona i popis imena u dva stupca. Kiša ih piše kapima na površini svake jeseni i proljeća, a sve utihle ptice nečujno lepeću nad trulim gnijezdima, zauvijek u petlji povrh otvorenih kljunova gladnih ptića koji ih nijemo dozivaju.
Uznemirena zvucima odozgo, juri ustreptala prema površini, a kako buka postaje sve udaljenija, odustaje i vraća se u olupinu automobila kako bi pričekala Njega baš kao i prije.
I zauvijek.


SAMI


sutra bit ćemo sami
nećeš paliti svjetlo
da se ne razbježim
odmotam vlastito klupko
u nepovrat
sutra bit ćemo sami
zvat ćemo se imenima
i dan gledati kroz prste
navlačeći na sebe krhotine noći
sutra bit ćemo sami
hladno voće, bademi i bijeg
za žedna usta
od neba naručit ćemo kišu
sutra bit ćemo sami
na plamenu šećerna vata
i u vosak šaptaji zaliveni
o danima prošlim
sutra bit ćemo sami

NAJBLIŽE


oteo sam dio ljeta zaboravu ladica i slika
ostao uhvaćen da pratim kako odlaze kroz vrata od juga
vezan uz tebe odlučio sam zauvijek
pribosti srce sunčevom zrakom
uz dugu stazu pored mora
izgraditi kulu s mostom uz tvoj zid uspomena
i nositi nas na rukama
u ono vrijeme prije sna
kada govorimo stvari najlakše usnama
i najbliže srcu

KuK

Danas sam car sitnih stvari koje mi kradu vrijeme u djelićima. Stotinke istječu kroz otvor u dnu stvarnosti.

DAILY ZEN

Krošnje drveća koje proviruju iz polja magle dok autocestom izlazim iz Karlovca kao da pridržavaju tek izišlo sunce koje nalik na bijelu kružnicu visi s neba, prepolovljeno pramenjem i hladno poput mrtvog punog mjeseca u svojoj maglovitoj bjelini. Cesta u daljini nalik je kraju skijaške skakaonice, toboganu u nebo, odskoku u sunce, kamo sve srebrne zvijeri odlaze kako bi svoj metal dale rastopljenosti koja grije. Smrad smoga pomiješan s mirisom željezničkih postaja probija kroz klima uređaj odvrnut do kraja. Lagana jeza potpomognuta hladnoćom čini me prijemčivim za mistično iskustvo koje mi se približava dok automobilom jurim asfaltnom zmijom koja je proždrla put kroz šumu. Trudeći se da ne gledam direktno u sunce, stisnutih kapaka pamtim sliku i brujanje guma dok na radiju svira Pink Floyd.

LJUBAVNICI



Isplela si kosu i bacila ju kroz prozor u tminu da se prolaznici penju i bore s tvojim privatnim zmajem koji se hrani snovima.
Lavež. Cvilež. Hropac.
Tko se to penje u gluho doba noći, čupa te za kosu, čuješ kako kandžama grebe zid.
Vrišti tvoj crni princ, iz dubine krikovi, glasni i dugi, režu poput noževa po skalpu, osjećaš da ti svaki kožu glave guli kao naranču, zarezuje crte kao vodilje za nokte kojima će ti zvijer ogoliti lubanju i zagristi mozak.
Vidiš bljeskove u daljini, na noćnom nebu zvijezde plešu pogo, oči ti lažu,  prstima držiš jabučice u mjestu.
Drugi spava u susjednoj sobi.

BALERINA


vidiš mu lice i godine što su mu dale
toliko nalik je njemu i njoj
istrgnut iz tebe ostavljen na litici
da ga njuše zvijeri
na metalnom stolu tvoje plamene misli
pržile su tvoje ruke tada preslabe da ga brane
i svijet je bio igračka svedena na sastavne dijelove
prazna kutija koja ne pušta glasa
bez srebrnog ključa tvoje srce ne leti
i balerina ne čeka kositrenog vojnika
zauvijek zaustavljena pred skokom u vatru

11 srpnja, 2012

S VRHA SVIJETA




Zapada crvena zjenica sunca u polusklopljene vjeđe horizonta i
posljednjih vidljivih oblaka predvečerja, što se mrene poput koprene
bjelanjka razbijenog jajeta u vreloj vodi.
Mastan i sedefast lahor kupi pelud lavande i kuša, opsceno ga
prosipajući putem i zasićuje nozdrve šetača, obigravajući oko krošnji
pinije i bora, mazno se uvijajući oko mladih čempresa, napuhujući
posljednje otvorene suncobrane vrelinom potrošenog dana.
Plešu glupe, srebrne ribe u tromim jatima, lijenim krugovima opisujući
meku na bačenim udicama dokonih staraca i njihovih unuka s
mornarskim kapama, koreografijom privlačeći na sebe pažnju ostalih
prolaznika koji sa zanimanjem sitih gnjuraca na tren zastaju kako bi
prstom pokazali parnjaku svu začudnost toga predvidljivog vira.
Tvoje ime, poput zaraznog refrena, vrti mi se mislima dok silazim
uskom stazom, tunelom usječenim kroz crnogorični šumarak, gazeći
ćilim od iglica i mravlje kiseline, izbjegavajući zastale zagrljene
parove i djecu koja trče vrišteći, patuljaste pse koji se pletu oko
nogu i guste rojeve oko svjetiljki, koji ginu na stotine u vrelini
vlastitog mjeseca rasipanog u lepetu krila preplašenih kosova.
Ljeskanje površine, podbuhlo lice Lune pluta poput leša
utopljenika, nudeći se ciplima i pramcima jednookih barki koji joj
grubim cjelovima kidaju blijede obraze.
Hodam kroz tu napučenu večer, pretilu od ljudskosti i života, punu
naznaka sitog propadanja,  gazim odbačene hitinske oklope nanovo
rođenih cikada i osupnut glasnoćom hrskanja usporavam korak, kao da
želim ne skretati previše pažnje na sebe, biti tek jedna od sjena na
kamenom zidu šetnice.
Nazirem ti lik na klupi, sjediš naslonjena, s rukama u krilu, nogom
preko noge, zagledana u mrak pučine.
Usporen sam, nož u medu okrenut postrance, hodam kao kroz vodu, a
želim biti brži, grabiti zrak rukama, plivati kroz tminu.
Sve sporiji sam dok ti prilazim bliže, noge su mi olovo, treperenje
svjetla poput mijena dana i noći. Naprežem se uzaludno, volja nije
dovoljna...
On sjeda pored tebe, grli te, ljubi ti usne i gladi kosu...
Osupnut shvaćam da sam zarobljen u jantaru tvog vremena, nemoćan da
se pomaknem, da išta promijenim, tek promatrač kojemu se pokazuje
trenutak tebe.
S vrha svijeta na mene se cijedi ljepljiva melasa i jedan od ovih
dahova bit će moj posljednji.



MAČKA


Igra svjetla i sjene
tvoje klupko vune
crveno
brzo

maskara
oči spremne i hitre
naznake ogoljenih očnjaka
ne diraj moje

kako sam hitro stvorenje
ljupkost brzine uma
slika na sliku
derem

Skokovi u prazno
nema nikog
da me gleda

I TVOJE



rekla si da se bojiš dodira i da nisi navikla
da te nitko nikada do sada nije toliko
i da se trudiš previše i bojiš da
te se krivo shvati i pretvori to sve u nešto
previše

rekla si da ne daš svoje i da bi bilo prestrašno
da moraš od sebe baciti ili ne daj bože
pustiti svoju brigu drugima

u staklima koja pjevaju
i buka ih diže
govoriš sebi
gubiš fokus
koncentraciju
i sve je prašina

lažem i pravim se da
prestajem biti upleten
u sve to što te čini tobom
teško je i meni jer imam i ja
previše ljepljivih niti oko svojeg groba
tek ponekad u noći
poput vampira izlazim
i gledam sve te boje sivoga
koje su mogle biti moje
i tvoje

a u zoru umirem
i sve je prašina

ZIDOVI OD LJETA



Kralj sam trena, ovog trenutka
Dok dahom bojiš mi misli
Pokrivena kosom okusom sobe
Pod usnama pulsira bilo
Jantar šarenica
Razlivene boje lavande
Zidovi od ljeta
Tek naznake pokreta u bjelini

FRESKA



gledaš me kroz prste
prvakinja drame
ne brineš
jesi li u pravu
teško mi je čitati te
ne puštaš uzdaha ni glasa
plivam teško uz tu struju
ideja u otopljenom vosku
prepireš se s drugim likom
koji odabire ti boje
sukladne mirise i vrijeme svjetla
pričom iz ogledala
sama si sebi stvoritelj
prstom na prst

i tko te vidi
nalik si na fresku
naslikanu davno na svodu kapele

ŽICA


U cirkusu uma
Gdje pajaci bez volje
Kroz moje oči gledaju publiku
Ipak
Na pozornici
Umiru šareno i strasno
Okus šećerne vune
I miris mokre piljevine
Dok
Predstava okončava
Uz krik s visoka gdje
Ekvilibristima ponestaje žice