Tog jutra je ustao rano, kao i uvijek, obukao smeđu kariranu košulju kratkih rukava i sive hlače, te krenuo popiti kavu i vidjeti je li žena spremila doručak. Bio je malo začuđen kada nije nikoga zatekao u kuhinji, čak ni zaprška nije zamirisala kuću, ali nekako je olako to smetnuo s uma i spustio se stepenicama u dvorište. Sunčano jutro svježinom je naviještalo lijep dan, a na stablu pored telefonskog stupa uz cestu, djetlić je kuckao brzojave. Pusto dvorište. Muhe miruju na drvenom dovratku prazne štale.
Pomalo zatečen tišinom, primjetio je nedovršenu sirkovu metlu naslonjenu na zid. Duboko udahnuvši, pomalo ljut što mu se nije reklo da će danas sin pustiti krave na pašu, sjeo je na crvenu plastičnu stolicu i dograbio nedovršenu metlu. Upletao je sirak žuljavim prstima, špagom obigravajući oko suhih strukova, stežući ih jedan uz drugi.
Sjećao se kako je jednog davnog jutra, nalik ovom, iz štaglja izvukao zelena drvena kola, a iz štale izveo riđu petogodišnju kobilu i njeno vrckavo, crno ždrijebe koje je njištalo od dragosti, zasigurno zbog pomisli da će eto, i ono konačno vidjeti druma.
Upregnuo je kobilu s lijeve strane ruda, a ždrebetu olabavio kaiševe kako bi ga poštedio tereta vuče. Zazvavši Zdenku da donese opletenu bocu s hladnom vodom, popeo se na klupicu i provjerio jesu li kosa i brus u kolima. Obučena u haljinu cvjetnog uzorka s prednjim kopčanjem; kutu, netko bi rekao; Zdenka je u jednoj ruci nosila bocu s vodom, a u drugoj sepetak s užinom prekriven bijelom čistom krpom iz kojeg je provirivao kraj domaćeg kruha. Došla je do kola i preko ruba ograde prebacila teret iza klupice.
Znatno mlađa u licu, pogledala ga je i namignula, nespretno ga pogladivši po ruci koju je držao na kočnici kola. Pomalo zbunjen, napućio je usne i poslao joj poljubac, govoreći da dolazi prije ručka, ali da se ne ljuti ako ne dođe na vrijeme. Ona se nasmiješila i pridigavši se na prste, popravila mu kragnu, iako nije bilo potrebe.
Otpustio je kočnicu i pljesnuvši uzdama po kobilinim sapima, krenuo iz dvorišta na cestu.
Na ogradi uz glavnu cestu vidi ozarena, začudno mlada lica kumova, susjeda i poznanika kako mu mašu i dovikuju nešto što on od kloparanja potkova ne može čuti, pa im samo nasmiješen odmahuje i klima glavom, dok cokće kobili da malo uspori zbog ždrebeta koje je nemirno.
Dok prilazi cestom križanju, kod crkve vidi kramarske šatre, licitare i djecu, jer Rokovo je, a cijelo selo slavi blagdan sveca zaštitnika. Ta tko je vidio da se na Rokovo radi u polju?- pomisli Tonček i već da će zaustaviti zapregu, kad ugleda sestru Amalku kako čavrljajući u društvu prijateljica laganim korakom skreće na cestu koja pored groblja vodi u polje.
U tom trenu sreća, ljubav i tuga stanu kovitlati trunje u njegovim očima, i on pogleda zamagljenog od suza, uz kraj puta vidi svoju djecu, njihovu djecu i unuke koji se natjeravaju preko jarka i kroz drvored, veselo se dovikujući.
Zaustavlja kola uz poznat i drag lik, i pruživši ruku majci, pomaže joj da se popne. Osvrnuvši se još jednom na selo i glavnu cestu, vučen sjenkama svih svojih konja, dobri djeda Tonček na svom zelenom fijakeru odlazi u težački raj.
Sirkova metla ostaje naslonjena na zid.
Nema komentara:
Objavi komentar