01 svibnja, 2013

Vivaldi



u ruke dala si mi jesen
da rodim
i mirišem
da napravim nešto toplih sjećanja
od babljeg ljeta i paučine
da udebljam voluharice
i položim jaja pod koru
da iskopam rupu i legnem
i da se sjećam mutne topline
jer zimi
u stvari
najgore je zimsko sunce
koje obasjava apsolutno ništa
samo asfalt i blato i asfalt
po kući prašinu
vunene veste koje zapinju za jednodnevnu bradu i kožu koja se ljušti
u sunčane zimske dane ne oblačimo crne kapute
jer se na njima vidi unutrašnjost naših stanova
a kada sjedimo na terasama kafića
nosimo tamne naočale
jer tada možemo žmiriti
i nosevima putovati kroz pržena ulja
iz restorana brze hrane
zbog kojih
nad korzom
palme njišu grane

djeca prate lastavice
slijeću nam na balkon i cvrkuću
pomičući se sa svjetlom prema zapadu
krateći doba do neprepoznatljivosti
tek u dan dva najokrutnijeg mjeseca
buknu grane
kao uvertira
u graju i pljuskanje
i onda
cijelo ljeto te volim
jedemo krastavce i dinje
dajemo na dim
i plivamo leđno
ptice padaju s neba
ribama rastu noge
ljudi odjeveni u beige stapaju se s pozadinom
i cirkuliraju žilama obalnih šetnica poput zbunjenih eritrocita
do prvog hlada pred zoru
kada se zgrušavaju po stanovima
i presvlače kože

probudi se
opet čujem užasnutog talijana kako zapomaže s ceste


Nema komentara:

Objavi komentar