Mir

umrli smo jutrom presječeni
naše gorde misli
pletu kosti oko kičme
svijeta
gladna zvjerad
urla
iz tišine
nas nema nas
u blatu mir u kamenu
mir
u orbiti Mir
tišina
majmuni love mrave
pred monolitom

Turing

vrijedi stvarati
plesti ektoplazmu riječi
koja
izvire iz vrhova prstiju
iz omekšalih noktiju

izdaja se iz korteksa
i niz tetive teče kroz ruke
do šaka
u dlanove
u prste

motam klupko
poput trake Turingove mašine
gluhonijem pričam znakovima
bezokusan i slijep
postajem
olakšanje

Od vremena

za početak

razgovarao bih s tobom o važnosti treperavih svjetala

uz cestu

koja od prigradskih naselja i sela

stvaraju noćne rivijere

i ako zastaneš u zaustavnom traku

ugasiš motor automobila

i dovoljno jako naćuliš uši i otvoriš nozdrve

možeš osjetiti kako ti vjetar nosi

miris prženja ribe

i čuti zrikavce

zapljuskivanje valova

davno potonulog mora

kosti kitova zveckaju pod klasjem

ako zastaneš u jari

plugovi režu ledinu

prekrajajući grobnice školjkaša

gore vjetar rastavlja lastavice na živu i pera

godišnja doba stroboskopski

sijede mi kosu

i tope cvjetove uljane repice

debljaju korijen

i miševe

koji odrastaju

i hrane

škanjce na stupovima žičane ograde

i ono stado krava 

koje se boji groma

u kiši se topimo

moja jeza i ja

dovoljno mi je zamisliti kako stojim pod lipom

i osluškujem ozvučenu elastičnost danu kapljama i lišću

voda koja pada je prozračna

ima dovoljno kisika za apsorpciju 

ili je to zrak mokar

s dovoljno vlage za vodozemce

koji demografski osvješćuju jarke

koje sam preskakao

evo

mislim baš jučer

ili kada ono

kako godine prolaze

postajem

sve sporiji

i sve ono što sam odavno ostavio iza sebe

me polako sustiže

gricka mi pete

osjećam kako mi puše za vrat

ali još me ne hvata za ramena

i ne pokušava me okrenuti

da se pogledamo u oči

od čega u stvari bježim?

Egzoskelet

bez pritiska atmosfere
gravitacije
odskačem poput lopte za plažu
gledaj
gledaj
nisam kamen
mekši sam
ne krijem oči
i glasan mi je smijeh
i moje sunce grije
hitinske oklope
hrskaju

Inanna

na prvoj postaji sam dotakla zid
izbrisala crte s jagodica
lijeve ruke
nadlanicom obrisala usne
jer koliko ima smisla
moliti za sebe
tko me čuje
sada

na drugoj postaji sam glasom
obigrala oko očnjaka spilje
jeka me zavitlala
oko bezumlja
krilatih stvorenja
kojima je nebo dno
i strah me grlio
ukrao mi dah

kada sam zastala treći put
u dubini vidjela sam migoljenje
mrtvih stvari
odbljesak vlažnog crnila
i sva zaklinjanja
krikovi i vriska
zaglušno su oteli
mudru vještinu

do sljedeće
odvagujem korak
brine me nadolazeći mrak
jer kako ću prepoznati ono
što tražim
kada
oduzmu mi oči

mogla bih grliti kamen

Dilatacija

noći kote sjenke
koje plaze niz kazaljke
bremenitih ura
i kaplju u suzne kanale
šireći zjenicu
da bolje pročita poruke urezane na pozadini kapka
tako probuđen
reptil će pojesti majmuna
i ono što otvara oči
na sebe preuzima odgovornost
koncentriranja na
pravilnu frekvenciju treptanja
rada jezika
biranja strane ulice
i
baratanja tjelesnom kemijom
jer u gomili
moj otrov je sladak
primati vrište
umiru od ushićenja
gmižem u ljepoti

Travanj

očima brojiš si ruke
na obali pored hotela
na šljunku stvara se film
podozrenja
ova kiša je puna
ukrajinskog blata
i zmije se u krivu stranu
pletu
a mi
trčimo bitni
trčimo svoji
doze nisu velike
od budućnosti
rastu nam krila

Hypnos

pitat ću te jednom
ne sada
ne sada

sanjao sam naranče bez kore
kako rastu na stablu pored same kuće
od bijele cigle i travnatog prilaznog puta
svi moji mrtvi susreću žive
za buđenje treba mi san

pitat ću te jednom
ne sada
ne sada

sanjao sam crni dud i blato
puno sitnih grozdova koje nitko ne bere
šljive koje trule u visokoj travi
svi moji kapci sve moje oči
za buđenje treba mi san

pitat ću te jednom
ne sada
ne sada

sanjam prašnjav bijeli put
gdje vijuga kroz gaj tih od pjeva zaspalih drozdova
kukuruzna jara i odbljesak metala u polju
naoštri me riječima od milja
da budem spreman na sraz
kada buđenju dođe kraj

ali
ne sada
ne sada

Astronotus Ocellatus

kada bih plutao kroz svemir
ne daleko
tek negdje iznad atmosfere
vjerojatno bih ustima oponašao ribu
protjerujući nevidljivu vodu kroz imaginarne škrge
a možda bih
coktajući i zviždeći
dozvao jato dupina
da me na zvjezdanoj plimi
odvuče u dublje
kada razmislim
radije bih imao škrge
nego rupu u čelu

Mramor

hitajte sada
zadnja kula će pasti
đavo
u purpuru stoji kukavan
neka jatagani okuse
je li krv mu slatka i mirisava
sasijecite ga
ruke i noge odvojite od trupa
glavu donesite amo
gdje je
gdje je
leti li kamo
ili puzi
kao pseto
podvijena repa

ustrajte sada
ne dajte zvijeri da ujeda
izbijte zube šakalima
ako moramo pasti
neka to bude
pad
čiji odjek
piše pjesme
i zavija žene u crno
stojte sada uz mene
skidam purpur i zlato
ja jedan sam od vas
neka on vodi mi ruku
neka on zatamni im posljednje sate
neka cvile pogani
sada je čas

iza Zlatnih vrata
muk
tmina
korak ne remeti spokoj
ne pjeva voda
on spava
on spava