vrhom jezika kušao je vjetar
daleki miris kadulje i bora
odjek jednoga od drugih života
vagao je srce pjenom od mora
svakoga jutra brojao sijede
k sebi ga zvale mutne daljine
da legne s umornim plijenom
kroz stabla i stijenje u britkoj tišini
pjevala je struna sve rjeđe i rjeđe
imenom je zvao sve jantarne oči
mokrome krznu sklapao vjeđe
i dan ima okus daleke blizine
posrće Nimrod ranjen sam sobom
odjeven u smiraj na humku od lišća
na sebe zlatni navlači pokrov
gdje ponekad slučaj otvori vrata
i kroz njih uteknu sve ranjene zvijeri
ni titraji zraka ne remete spokoj
jer spava lovac sakriven u sjeni
Nema komentara:
Objavi komentar