Iz tmine dna vidi samo mreškanje površine na mjesečini, zrcaljenje kristalne kugle u velikoj vodi, i srebrna kiša lebdi svuda oko nje, dajući odsjaja granama potopljenog drveća, koje pomicane podvodnim strujama kao na vjetru, plešu usporeno nekim samo njima znanim ritmom.
Nemir je budi svakog sumraka. Čežnjivo gleda u mutnu daljinu, svaki odbljesak riblje krljušti, svaki sedefni sjaj izgleda joj poput dogovorenog signala i duša joj zaigra od pomisli kako bi to mogao biti On, koji dolazi paleći cigaretu; popravlja kosu, miče pramen s očiju i nehajno joj mahne izdaleka. Tada joj oblaci koji zaklone mjesec oduzmu nadu i ribe ostaju ribe, a školjke su samo školjke, dok se nad dnom valja muljna izmaglica nalik na dim jesenskih vatri od vlažnog lišća.
Tiho jecanje uznemiruje sjene i jata se dižu iz ogoljelog grmlja u spirali sve široj i široj, dok potpuno ne prekriju pogled na površinu, a tada isčezavaju u trenu sklapanja kapka.
Prebire po sadržaju torbice, pažljivo premeće stvari prstima, pokušava očistiti ogledalo, pronaći ruž, na papiriću zapisan broj telefona i popis imena u dva stupca. Kiša ih piše kapima na površini svake jeseni i proljeća, a sve utihle ptice nečujno lepeću nad trulim gnijezdima, zauvijek u petlji povrh otvorenih kljunova gladnih ptića koji ih nijemo dozivaju.
Uznemirena zvucima odozgo, juri ustreptala prema površini, a kako buka postaje sve udaljenija, odustaje i vraća se u olupinu automobila kako bi pričekala Njega baš kao i prije.
I zauvijek.
Nema komentara:
Objavi komentar