sjedimo za drvenim stolom u kamenoj kući
izvana dopire bezobrazan miris kiše
kroz otvorena vrata vjetar palaca jezicima tendi
i zvižduće kroz trule zube staroga grada
a nama se čini da nikada nismo bili mladi kao sada
pitaš me je li i meni hladno i zamahuješ
skutom pletene veste na kopčanje sprijeda
priljubljujući se uz mene
oboje osluškujemo
možda čujemo kamene blokove rive kako padaju u more
Nema komentara:
Objavi komentar