UDICA

lovim te udicom na srce
pribadačom te prikivam na list po kojem pišem
vitlam riječima što gasnu
potrošene supernove izrečene
ali
opisujem svijet od svjetla i boja
slike iz djetinjstva kroz sepiu nalik mreni
i dječji hihot i mirisi koji dopiru kroz odškrinuta vrata osunčane sobe
gdje si rasla
poredim ih s mojima
vrijeme topline kroz slow motion
i uvijek spoznaja pripadanja

vjerojatno smo se pronalazili na licima prolaznika
nikada sučeljeni
u automobilima na semaforu
svatko u svom rukavcu vremena
s drugim rukama na licu

prepoznajem te na fotografijama
s kojih pršti tvoj smijeh
i nekako
i ja sam tamo
i on je tamo u iskri vidljivoj tek kada u isto vrijeme
upitamo jedno drugo
istu stvar
na koju oboje znamo odgovor