Zapada crvena zjenica sunca u polusklopljene vjeđe horizonta i
posljednjih vidljivih oblaka predvečerja, što se mrene poput koprene
bjelanjka razbijenog jajeta u vreloj vodi.
Mastan i sedefast lahor kupi pelud lavande i kuša, opsceno ga
prosipajući putem i zasićuje nozdrve šetača, obigravajući oko krošnji
pinije i bora, mazno se uvijajući oko mladih čempresa, napuhujući
posljednje otvorene suncobrane vrelinom potrošenog dana.
Plešu glupe, srebrne ribe u tromim jatima, lijenim krugovima opisujući
meku na bačenim udicama dokonih staraca i njihovih unuka s
mornarskim kapama, koreografijom privlačeći na sebe pažnju ostalih
prolaznika koji sa zanimanjem sitih gnjuraca na tren zastaju kako bi
prstom pokazali parnjaku svu začudnost toga predvidljivog vira.
Tvoje ime, poput zaraznog refrena, vrti mi se mislima dok silazim
uskom stazom, tunelom usječenim kroz crnogorični šumarak, gazeći
ćilim od iglica i mravlje kiseline, izbjegavajući zastale zagrljene
parove i djecu koja trče vrišteći, patuljaste pse koji se pletu oko
nogu i guste rojeve oko svjetiljki, koji ginu na stotine u vrelini
vlastitog mjeseca rasipanog u lepetu krila preplašenih kosova.
Ljeskanje površine, podbuhlo lice Lune pluta poput leša
utopljenika, nudeći se ciplima i pramcima jednookih barki koji joj
grubim cjelovima kidaju blijede obraze.
Hodam kroz tu napučenu večer, pretilu od ljudskosti i života, punu
naznaka sitog propadanja, gazim odbačene hitinske oklope nanovo
rođenih cikada i osupnut glasnoćom hrskanja usporavam korak, kao da
želim ne skretati previše pažnje na sebe, biti tek jedna od sjena na
kamenom zidu šetnice.
Nazirem ti lik na klupi, sjediš naslonjena, s rukama u krilu, nogom
preko noge, zagledana u mrak pučine.
Usporen sam, nož u medu okrenut postrance, hodam kao kroz vodu, a
želim biti brži, grabiti zrak rukama, plivati kroz tminu.
Sve sporiji sam dok ti prilazim bliže, noge su mi olovo, treperenje
svjetla poput mijena dana i noći. Naprežem se uzaludno, volja nije
dovoljna...
On sjeda pored tebe, grli te, ljubi ti usne i gladi kosu...
Osupnut shvaćam da sam zarobljen u jantaru tvog vremena, nemoćan da
se pomaknem, da išta promijenim, tek promatrač kojemu se pokazuje
trenutak tebe.
S vrha svijeta na mene se cijedi ljepljiva melasa i jedan od ovih
dahova bit će moj posljednji.
Nema komentara:
Objavi komentar